aniel Estulin se uspio ubaciti na sastanak Bilderberg grupe u Njemačkoj 2005. godine, bio je to rezultat više od 10 godina rada na infiltriranju u sastanke Bilderberga.
Dugogodišnje analize nekoliko istraživača razotkrivaju manipulacije i destruktivne planove skrivene elite o stvaranju totalitarne svjetske vlade, a prikupljeni dokumenti, fotografije i dokazi podupiru postojanje skrivene infrastrukture.
Povijest priče vraća nas u svibanj 1954. godine kada je održana tajna konferencija moćnika u hotelu Bilderberg pokraj Arnhema u Nizozemskoj. Sastanak je okupio članove kraljevskih obitelji, političare, utjecajne poslovne ljude i predstavnike obavještajne zajednice. Tema sastanka bilo je povezivanje dugoročnih i strateških ciljeva između predstavnika SAD-a i zapadne Europe.
Pedeset izaslanika predstavljalo je jedanaest zemalja zapadne Europe, dok je jedanaest izaslanika predstavljalo SAD. Tako je počela tradicija održavanja godišnjih konferencija, a skupina je nazvana Bilderberg po mjestu prvog okupljanja. Svake godine skupina se sastaje u nekom drugom gradu. Ovogodišnja konferencija održana je od 14. do 17. svibnja u Grčkoj.
Daniel Estulin posljednjih četrnaest godina posvetio je razotkrivanju tajnih sastanaka skupine Bilderberg. Evo par biografskih podataka: Rođen je u Rusiji. 1980. je zbog političkih je problema izbjegao u Kanadu, a danas živi u Španjolskoj. Estulinova knjiga „Istinita priča o skupini Bilderberg“ postala je međunarodna uspješnica. U Španjolskoj je knjiga doživjela čak 13 izdanja. Objavljena je u 53 zemlje i prevedena na 32 jezika, a diljem svijeta prodano je više od dva i pol milijuna primjeraka. Njegov je djed bio pukovnik KGB-a unutar kontraobavještajnog odjela, a njegovi kontakti olakšali su mu istraživanje tako da je ostao u vezi s ljudima koji su radili za različite tajne službe i agencije diljem svijeta. Možda imaju različite ideologije i svjetonazore, kaže Estulin, ali dijele ljubav prema slobodi. Estulin kaže još i ovo: „Bez obzira gdje se skupina Bilderberg odluči sastati, uvijek ću saznati o čemu će razgovarati. Možete se kladiti u to.“
Daniel Estulin, za početak, upozorava kako su takvi sastanci iz američke pravne perspektive potpuno ilegalni. Loganov zakon koji je izglasan još 1799. godine zabranjuje izabranim predstavnicima SAD-a da se u privatnom aranžmanu upuštaju u stvaranje međunarodne politike s utjecajnim poslovnim ljudima i političarima iz drugih zemalja. Međutim, takve se manipulacije događaju već (bar) pedeset i pet godina.
U knjizi „Istinita priča o skupini Bilderberg“ Estulin pokazuje kako su briljantno ideal demokracije nametnuli „ljudi iza zavjese“. Smatra da bi pravilan izraz bio monopol putem socijalizma Bilderberga. No, njihov sustav socijalizma nema namjeru raspodijeliti bogatstvo, posebno ne njihovo bogatstvo, već kontrolirati ljude i konkurenciju. Budući da Rockefelleri, Sorosi i ostala ekipa kontroliraju društvo, to znači da skupina Bilderberg ustvari kontrolira društvo.
Sustav Bilderberga je dinamičan i mijenja se s vremenom. Upija i stvara nove dijelove dok se istodobno rješava zastarjelih i neuspješnih ostataka. Članovi dolaze i odlaze, ali sustav ostaje aktivan i održava sam sebe. To je virtualna paukova mreža koja isprepleće financijske, političke, ekonomske i industrijske interese s mletačkim bankarskim modelom „fondi ultramontanizma“ u središtu (izraz „mletački fondi ultramontanizam“ koristi se za bankare koji imaju izravnu kontrolu nad vrijednostima nacionalne valute i kredita u vremenima krize).
Estulin upozoraba da u svijetu međunarodne ekonomije postoje oni koji upravljaju događajima kao što postoje i oni koji na te događaje reagiraju. Ovi potonji više su poznati i brojčano su jači. No, prava i istinska moć leži unutar prve skupine koja upravlja događajima. U središtu globalnog financijskog sustava nalazi se financijska oligarhija današnjice koju predstavlja skupina Bilderberg. Svaki sastanak skupine ima za cilj stvoriti „plemstvo namjere“ između pripadnika europske i sjevernoameričke elite. Oni traže najbolji način upravljanja Planetom. Drugim riječima, žele stvoriti globalnu mrežu golemih kartela koji imaju veću moć od bilo koje nacije na Zemlji. Uzimaju sebi za pravo da kontroliraju sudbine i živote ljudi. Ta oligarhija predstavlja privatni kriminalni poduhvat s pipcima koji se protežu diljem svijeta, a djeluju preko mreže vladinih agencija, javnih institucija i privatnih korporacija.
U knjizi je Estulin pokazao da je skupina Bilderberg postala svjetska vlada u sjeni koja u potpunoj tajnosti, na svojim godišnjim sastancima, razrađuje nacrt kako će provoditi planove o kontroli svijeta putem agresivnih mjera pod krinkom „borbe protiv terorizma“. Svaka nova mjera, promatra li se individualno, može izgledati kao blago odstupanje, no cijeli paket promjena, koji je dio dugoročnog plana, usmjerava nas prema globalnom porobljavanju. U ovom se trenutku definitivno nalazimo na prekretnici, smatra Estulin. Samo o nama ovisi hoćemo li se oduprijeti novom mračnom razdoblju. Dvije su mogućnosti: ili će nas zahvatiti elektronska globalna policijska država ili ćemo prevladati ovu noćnu moru kao slobodna ljudska bića, što će ovisiti o postupcima koje odlučimo poduzeti sada i ovdje.
U osnovi, objašnjava Estulin, Bilderberg označava NATO savez. Barem je tako cijela priča počela 1954. godine. Danas, u skladu s vremenom, skupina je uključila i bivše zemlje članice Varšavskog pakta. No, kada se pogledaju cjelokupne namjere i ciljevi, skupinom još uvijek u većini vlada elita iz SAD-a i zapadne Europe. Svaki predsjednik i premijer iz država koje pripadaju Europskoj ekonomskoj zajednici ujedno je i član skupine Bilderberg. Posebno se referira na zapadnu Europu, stotinu direktora vodećih i najmoćnijih korporacija, guvernera federalnih rezervi, Europsku centralnu banku, predsjednika Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda, europske kraljevske obitelji, američke kongresnike i senatore, potpredsjednika SAD-a, američkog ministra obrane i ministra financija, direktore vodećih bankarskih tvrtki, itd. Predsjednik SAD-a nikada ne prisustvuje sastancima, ali ga zato zastupaju njegovi predstavnici. Tu su i ostali posrednici koji djeluju između skupine Bilderberg i predsjednika SAD-a.
Primjerice, 2008. godine skupina Bilderberg sastala se u Chantillyju u Virginiji. Na sastanak su tada došli Barack Obama i Hillary Clinton. Tamo su bili i direktori Washington Posta, New York Timesa, Wall Street Journala, magazina Time, Financial Timesa, le Mondea, el Paisa iz Španjolske, francuskog le Figaroa, njemačkog Die Zeita, danskog Jyllands Postena i časopisa Ekonomist. No, nitko od tih medijskih šefova nije smatrao važnim da objavi kako su budući predsjednik SAD-a i njegova glavna suparnica bili nazočni na tajnom sastanku s najvažnijim svjetskim moćnicima. Kao što je Estulin izjavio u mnogobrojnim radijskim intervjuima te godine, David Rockefeller i ostali američki predstavnici Bilderberga rekli su Obami kako je „predsjedništvo njegovo dok ga ne izgubi“. To je značilo da će Obama biti predsjednik bude li radio sve kako treba. U suprotnom netko će drugi postati predsjednik. Prava demokracija na djelu, zar ne?
Daniel Estulin se uspio ubaciti na sastanak skupine Bilderberg u Njemačkoj 2005. godine. Bio je to rezultatviše od 10 godina rada na infiltriranju u sastanke Bilderberga. Kako kaže, pomažu mu ljudi iz tajnih službi, Amerikanci, te zapadni i istočni Europljani. Na kraju knjige priložio je nekoliko zadnjih izvještaja Bilderberga i njihove zaključke. Zahvaljujući informacijama koje je dobio s tog sastanka u Njemačkoj iz 2005. godine predvidio je da će nafta dosegnuti cijenu od 150 dolara po barelu. Veoma lako se te tvrdnje mogu provjeriti u raznim arhivima na internetu koji datiraju prije tih događaja. Nafta je to ljeto dosegnula cijenu od 147 dolara, što je veoma dobro predviđanje, zar ne?. Otkrio je i stvari koje su bile povezane s nacionalnim izborima u Njemačkoj. Skupina Bilderberg odabrala je Angelu Merkel kao buduću kancelarku umjesto Gerharda Schroedera. Očigledno, predstavnici vodećih svjetskih medija također su za to znali jer su bili ondje. Zašto to nisu objavili? Zar to ne bi trebala biti glavna vijest na prvoj stranici? Ali ne – jer medije kontroliraju najmoćniji ljudi na svijetu koji pripadaju skupini Bilderberg.
Otkrio je da je godine 2006. skupina Bilderberg raspravljala u Kanadi o uništenju američkog i španjolskog tržišta nekretnina. Tu je informaciju Ustulin objavio u španjolskoj verziji svoje druge knjige koja je objavljena u rujnu 2006. Godinu i pol dana kasnije tržište se srušilo a ekonomija pala na koljenima.
LOKACIJE NEDAVNIH SASTANAKA
Evo i popisa nekoliko posljednjih sastanaka skupine Bilderberg:
• 3. do 6. lipnja 2004. – Hotel des Iles Borromees, Stresa, Italija
• 5. do 8. svibnja 2005. – hotel SeeHotel Überfahrt, Rottach-Egern, Njemačka
• 8. do 11. lipnja 2006. – Hotel Brookstreet, Ottawa, Kanada
• 31. svibnja do 3. lipnja 2007. – Hotel Ritz-Carlton, Istanbul, Turska
• 5. do 8. lipnja 2008. – Hotel Westfields Marriott, Chantilly, Virginia, SAD
• 14. do 17. svibnja 2009. – Hotel Astir Palace, Atena, Grčka
Čini se da je u novije vrijeme sve počelo kad je Cecil Rhodes 1891. organizirao tajno društvo koje je nazvao Društvo inicijacije. Poput mnoštva organizacija, društvo se sastojalo od pojedinca ili veoma male skupine koja je bila u središtu. Lord Milner, agent bankarskih interesa Rothschilda i povjerenik Cecila Rhodesa, stvorio je vanjski krug Društva inicijacije. Nazvao ga je Udruženjem pomoćnika koje je bilo poznato i kao Skupina okruglog stola. Pukovnik Edward Mandell House, britanski ekonomist John Maynard Keynes, povjesničar ekonomije Arnold Toynbee te simpatizer nacizma i bivši američki ministar vanjskih poslova John Foster Dulless izmijenili su Skupinu okruglog stola u javno formalno vijeće koje je sada poznato kao Institut međunarodnih poslova. Godine 1921. zavjerenici su odlučili podijeliti Institut međunarodnih poslova u američku podružnicu – Vijeće međunarodnih odnosa te britansku podružnicu – Kraljevski institut za međunarodne poslove. Lord Winston bio je predsjednik Vijeća za međunarodne odnose. Jednom je izjavio kako se američka vlada u sjeni krije upravo u toj organizaciji.
Da se ne bi pretjerano zanosili mnogim domoljubnim pokretima u SAD-u, kaže Estulin, u njih su se odavno ubacili agenti Bilderberga. Primjerice, to se odnosi na novinare i Američko udruženje slobodnih novinara (AFP). Novinari prisustvuju sastancima duže od bilo koga. No, ukoliko želite objaviti istraživačke članke o skupini Bilderberg kao nezavisni novinar, uskoro ćete saznati da nitko ne želi imati posla s vama. Ako jednom i uspijete objaviti takav članak zauvijek ćete biti diskreditirani u očima vodećih medija. Pogodimo tko su sponzori AFP-a? Tko plaća mnoštvo njihovih računa? Riječ je o CIA-i, kaže Estulin. To je način na koji to funkcionira. Kada AFP počne objavljivati vaše novinarske članke, tog trenutka postajete čovjek njihova tržišta jer to udruženje predstavlja desno krilo američke politike i nadmoći bijele rase.
Krajnjim ciljem skupine Bilderberg Estulin smatra – provesti revoluciju bez prolivene krvi. Revolucija je zamislila vladajuća klasa, a usmjerena je na stvaranje tehnokratske vlade u kojoj će unutarnja i vanjska politika biti podčinjene međunarodnoj ekonomiji.
Ima tu i smanjenja populacije, a u Estulinov rukama se također našao dokument kojega je William Engdahl dobro predstavio u knjizi „Sjeme uništenja“. Naime, Estulin piše kako je prije dvanaest godina u jednom izvještaju Bilderberga vidio izraz o „zahtjevu za uništenjem“ koji tada nije razumio. Vjerojatno o tome ne bi razmišljao detaljnije da prije četiri godine, kada se skupina Bilderberg sastala u Njemačkoj, nije vidio istu sintagmu. Bila je izrečena u sličnom kontekstu povezanom s krizom nedostatka energije. Pitao je svog dobrog prijatelja koji obnaša važnu poziciju u Svjetskoj banci da mi to objasni. Rekao mu je da se „uništenjem svjetske ekonomije može uništiti potražnja“. Zanimljiv koncept. Naravno, to ne znači da će Rockefelleri i ekipa ostati gladni. To se odnosi na ljude koji će ostati bez domova, novca, vlasništva i investicija. To se naziva „transformacijom bogatstva“. Upravo se to dogodilo tijekom Velike depresije koja nije bila ništa drugo nego prijenos bogatstva u ruke najmoćnijih ljudi. Novac ne može jednostavno ispariti u zrak. On samo razmijeni strane. Godine 1974. Nixon i Kissinger potpisali su dokument američke vlade o studiji rasta stanovništva. Dokument jasno govori kako je svjetsko stanovništvo između 1974. i 2050. godine potrebno umanjiti za 3 milijarde ljudi. Posljednje procjene govore o pet milijardi ljudi, što znači da bi na Zemlji ostalo nešto manje od dvije milijarde ljudi. Američki i europski znanstvenici procijenili su da naš planet maksimalno može održavati dvije milijarde ljudi. (Koja glupost.) No, neće biti potrebno ubiti sve te ljude, kaže Estulin. Bit će dovoljno da ih izgladnite do smrti. Izgladnjivanje je definitivno svjetska politika, kao što se vidi na primjeru Afrike.
Prema Estulinu, plan Bilderberga zadire u mnoge pore društva, pa tako i u one koje generalno smatramo pozitivnima – poput nevladinih udruga. U intrevjuu u hrvatskom izdanju časopisa Nexus to je objasnio ovako: „Svi misle da znaju kakav se užas događa u Africi. Barem tako misle. No, ovako izgleda stvarna slika. Novinari prate događaje. Novac slijedi vijesti, a nevladine udruge slijede novac. Katastrofe su dobre za posao. Uvijek je bilo tako. Bez patnje ne bi bilo ni humanitarnih akcija. Bez humanitarne pomoći ne bi bilo ni mjesta za tajne obavještajne operacije. To je dio zapadnog imperativa geopolitičke kontrole. U izopačenom svijetu prisutnost zemalja na afričkom tlu postala je neophodna za opstanak sudanskog naroda koji od njih nije ni tražio pomoć. Diljem Sudana, koji je bio uništen ratom i drogom, proširila se 1998. godine operacija ‘Životna crta’ (OLS). Taj međunarodni program humanitarne pomoći koštao je nekoliko milijardi dolara. Operaciju je koordiniralo 35 glavnih zemalja članica UN-a uz ostale zemlje i organizacije kao što su UNICEF, WFP, WHO, FAO, UNHCER i USAID. Uključene su bile i nevladine udruge u koje spadaju OXFAM, CARE, ICRC i Svjetska vizija. Ne smijemo zaobići ni religiozne organizacije i donatore. Sve je navodno dizajnirano za žrtve rata u razorenom Sudanu. Malo je reći da je bila riječ o divovskoj operaciji. Operacija OLS utemeljila je golemo uporište u južnom Sudanu s nepreglednim brojem humanitarnih agencija koje su se međusobno borile da osiguraju goleme plaće svojim članovima. Svi su se natjecali da dobiju dio multimilijarderskog novčanog kolača. Na internetskoj stranici Ujedinjenih naroda piše kako je ‘operacija OLS spasila živote i pomogla stotinama tisuća ljudi’. No, to je bila i vojna operacija podržana od Ujedinjenih naroda. Korištena je masivna infrastruktura iz Nairobija i Kenije koja se prelila u južni Sudan. Neke od tih kršćanskih i humanitarnih udruga bile su uključene i u trgovinu oružjem za Sudansku oslobodilačku vojsku, pa su se takvi zrakoplovni transporti organizirali zajedno s prijevozom hrane i lijekova.
Ako situacija izgleda lošije, prodaja ide još bolje. Američki narod dobivao je dnevnu dozu slika u luksuznim propagandnim magazinima koje su prikazivale patnju, glad i mrtva tijela afričke djece. Svaka dnevna soba dobila je svoju porciju. New York Times i New Yorker udružili su svoje snage kako bi zatražili od američke vlade i Ujedinjenih naroda da ‘učine nešto’. Glad i užas postali su proizvod poput skupog nakita. No, da li je u konačnici zaista nešto napravljeno?
Na vrhuncu operacije Sudan je dobivao milijun dolara dnevno. Sudan, Etiopija, Eritreja i Kongo još su uvijek u jadnom stanju, kao i na početku tih humanitarnih kampanja. Kako je moguće da je humanitarna akcija takvog opsega, koja je trajala više od sedamnaest godina, toliko podbacila? S čime se Sudan može danas pohvaliti nakon što je potrošeno 6,67 milijardi dolara za njegov spas? Riječ je o nemilosrdnom i skrivenom iskorištavanju daleke zemlje koja je poslužila humanitarnim agencijama i golemim vladinim aparatima. Tako to izgleda u Africi, Rusiji i Južnoj Americi.
Ne tako davno pitao sam svog prijatelja iz CIA-e zašto se njihov pristup nikada ne mijenja. Njegov odgovor bio je kratak i jasan. ‘Zašto mijenjati stvari koje uvijek funkcioniraju?’“
Henry Kissinger – živahni starčić -jedan od dugogodišnjih umova Bildelberga – snimljen tijekom konferencije u talijanskom hotelu 2004. godine.
David Rockefeller (lijevo) – još jedan živahni starčić - jedan od osnivača skupine Bilderberg na stanci za ručak tijekom sastanaka u Njemačkoj 2005. godine.
Fotografije policijskog osiguranja tijekom sastanaka skupine Bilderberg. Procjene govore da troškovi svake konferencije iznose 10.000.000 dolara
Uhićenje fotografa koji je 2006. godine probao snimiti sastanak Bilderberga u Kanadi.
Henry Kissinger (ovaj gore starcic velikog nosa) je mislio krojiti Balkan po svojoj mjeri
On the Charlie Rose Show, Sept 14, 1995, Henry Kissinger argued for what would be in effect an ethnic-partition and religious apartheid in Bosnia-Herzegovina. Kissinger urged a dividing up the country between Croatia and Serbia and, in effect, forcing the Muslims (and any Bosnians who wanted a state not based on "ethnic-cleansing") into a ghetto in the center. The basis of Kissinger's argument was his claim that "There is no Bosnian culture."
Ironically, the person who has done most to disprove Kissinger's remark is none other than Serb General Ratko Mladic, who has spent four years busily trying to destroy the vast testimony to Bosnian culture.
He burned down the National Library in Sarajevo with three days of shelling by incendiary grenades--the largest book burning in modern history. Over a million books and 100,000 manuscripts and rare books were burned, including much of the ancient South Slavic heritage of Bosnia.
He selected out and shelled the Oriental Institute manuscript collection in Sarajevo, with its collection of 5000 Bosnian manuscripts in Hebrew, Arabic, Turkish, Persian, and Adzamijski (Bosnian Slavic written in Arabic script).
He shelled repeatedly and deliberately the National Museum with its priceless collection of Bosnian art. A few objects, such as the Sarajevo Haggadah were saved by courageous Bosnians (Croat, Muslim, Serb, and Jewish) who risked their lives to save as much of their Bosnian cultural heritage as possible. One of his soldiers even lined up the Bosnian art collection of a Sarajevan artist (who was Serb) and "executed" them by drilling them with machine-gun fire.
Mladic's soldiers selected out artists, writers, teachers, and scholars for particularly brutal tortures and killings in his concentration camps.
Mladic's army joined irregular Serb militias in dynamiting over 600 mosques , including the masterworks of European architecture and Bosnian heritage: the Colored Mosque in Foca (built in 1551) and the Ferhadija Mosque in Banja Luka (1583). Mladic's men also dynamited Catholic churches throughout the area of occupation.
In places he couldn't occupy, Mladic deliberately shelled hundreds of other Bosnian architectural treasures . The famous Ghazi Husrev Beg Mosque in Sarajevo (1531) was repeatedly targeted. In Mostar, Mladic's army shelled the cathedral in Mostar, the Karadjoz Bey Mosque, entire historical districts, as well as the regional archives of Herzegovina. The Jewish graveyard in Sarajevo was dug up and scattered all over by Mladic's troops. Mladic's troops annihilated, systematically, the ancient heritage of Trebinje, another city in Herzegovina. These shellings and demolitions were not the result of collateral damage. The targets were selected carefully and the areas around them were left unscathed./1/
Why would General Ratko Mladic spend four years destroying a culture that didn't exist in the first place?
No possible reason. The idea is absurd. Mladic's four years of frantic destruction was an attempt to destroy something that very much existed and very much still exists.
Mladic targeted the vibrant, powerful, and beautiful testimonies to Bosnian culture so that some day, advocates of religious apartheid in Bosnia, such as Henry Kissinger, could declare: "there is no Bosnian culture." People looking at the parking lots where mosques and churches and art museums and music schools and libraries and manuscript collections once stood would say: "I guess Kissinger is right."
And if there is no Bosnian culture, why not divide Bosnia, as Kissinger and General Mladic wish, between Croatia and Serbia, and herd the Muslims into a central ghetto? (How many non-Christian ghettoes have survived in Europe since 1096, the first crusade?)
The same Kissinger-type reasoning was used by advocates of apartheid in South Africa. There was no "African culture", they said, so why not put Africans on reservations called homelands and have apartheid?
The same approach was used during the extermination of the American Indian nations. There was no Native American Culture so why not put the American Indians on reservations or "ethncially cleanse" those who refuse to go to the reservations?
There is only one problem with Kissinger's statement and his plan. As with South Africa and the American Indians, so with Bosnia, cultures are hard to kill.
You can kill people and you can dynamite mosques or desecrate cemeteries. You can build the concentration camps and killing centers that are now being exposed before the world at the UN War Crimes Tribunal in The Hague. After the people have been "cleansed" (killed or driven into refugee camps) and their monuments have been destroyed, you can, like Kissinger, claim these the culture never existed in the first place.
But you cannot kill the spirit of a great culture. Present-day South Africa is testimony to that. The very survival of the American Indian culture is testimony to that. And the perseverance and survival of Bosnians, rooted in their ancient and powerful culture that was made up of a variety of religions and cultural influences powerfully blended into a great culture, gives the lie to Kissinger.
All the bombs, shells, concentration camps, rapes, and mass-killings of General Mladic have only served to do one thing: to put Bosnian culture into the fire and steel it into purer and more resilient metal /2/.
And at a time when extremists of all sides in the U.S. are demanding apartheit, separation of races and religions, and religious and racial wars--at a time when some people are saying "American culture doesn't exist"-- Bosnian culture survives the overwhelming destructiveness of the Serb army, the betrayal by Croat extremists, the collaboration with the genocide by the NATO nations which could have stopped it in 1992, and the lie by the likes of Henry Kissinger.
Bosnian culture is sending us a message.
In the United States, if we want a society where people of different races, religion, and backgrounds share a common culture and build a united nation, then we are Bosnians. If we insist that cultures are not made by "ethnic cleansing" or apartheid and if we insist that division of people into ethnic, religious, and racial ghettoes is not a solution, we are Bosnians. If we insist that people of different races, religions, and background can work together and build a common culture, then we are Bosnians.
And if we sit back and allow the authors of genocide like General Mladic and the apostles of apartheit like Henry Kissinger to triumph in Bosnia, we will not likely be able to save our own culture /3/.
Michael Sells
1 This piece was originally posted on the internet newsgroup alt.current-events.bosnia on October 14, 1995. For information on the war on Bosnian culture, see Andras Riedlmayer, "Erasing the Past: The Destruction of Libraries and Archives in Bosnia-Herzegovina MIDDLE EAST STUDIES ASSOCIATION BULLETIN, vol. 29 no. 1 (July 1995), pp. 7-11" and "Killing Memory: Bosnia's Cultural Heritage and its Destruction" VHS videocassette, 41 minutes (Haverford, PA: Community of Bosnia Foundation, 1994). Also see Rabia Ali and Lawrence Lifschultz, WHY BOSNIA (Pampleteer's Press, 1993). For a historical overview, see Noel Malcolm, BOSNIA: A SHORT HISTORY (New York University Press, 1994).
2 For one example of the Bosnian response to destruction, see Sarajevo Expo 92, an exhibit of seventeen works by major Sarajevan artists created during the worst period of the shelling of Sarajevo. The exhibit is being displayed at various places in the U.S. by Aida Musanovic, one of the artists.
3 This short article is dedicated to the hundreds of Bosnians who have been killed while risking their lives to save art, manuscripts, and other testimonies to their cultural heritage.
LEVITI - KAZARIJA - MLETACKO PLEMSTVO - BILDERBERZI
Rockefeleri , Rotshcildi, Frescobaldi, Savoy - Financijska moc ovih Kazarskih obitelji se mjeri u kvadrilionima dolara, to je cifra nakon triliona a pise se (mislim) kao 10na15.
Povijesna kronologija o podrijeklu Bilderberga, Venecijanskog plemstva pocinje sa migracijom semitskih plemena iz Kanana.
http://www.bibliotecapleyades.net/so...acknobil05.htmRotshcildi(u prevodu "Crveni štit)
Mayer Amschel Rothschild
Osnivač Rothschildove međunarodne bankarske dinastije koja je postala jedna od najuspješnijih obitelji u poslovnom svijetu. 2005. god., američki poslovni magazin Forbes stavio ga je na 7 mjesto u svojoj anketi o 20 najutjecajnijih poslovnih ljudi svih vremena, usput su ga nazvali osnivačem međunarodnog novčarstva.
Njegovi preci, njemački židovi živjeli su po danas znanim podatcima, barem od sredine XVI. st. u židovskom getu u Frankfurtu, u ulici Judengasse. Kuće u Judengasseu tada nisu imale kućne brojeve, već razne oznake ( štitove - Schild). Obitelj Mayer živjela je generacijama u kući Haus zum Roten Schild (Kuća kod crvenog štita) po njoj su dobili ime Rothschild. 1664. obitelj se preselila u Haus zur Hinterpfann (u Judengasse) u kojoj je otac Amschela Mayera, Amschel Moses Rothschild imao maloprodajni dućan (zalogajnicu) i trgovinu devizama (kovanicama).
Novčarskom poslu učio se u obiteljskoj tvrtci Wolfa Jakoba Oppenheima u Hamburgu, 1763. se vratio u Frankfurt i otpočeo vlastiti posao. Počeo je poslovati kao mjenjačnica i trgovina rijetkim kovanicama ( u to doba u opticaju su bili vrlo različiti zlatnici i kovani novci), uspio je steći povjerenje princa Wilhelma od Hessena, koji mu je postao pokrovitelj. Rothschildov posao se povećao, kada se počeo baviti čisto bankarskim poslovima za princa Wilhelma koji je uskoro postao Wilhelm IX. (pa Wilhelm I.) , grof od Hessena i Kassela (1785.). Poslovno je osobito ojačao nakon Francuske revolucije, kada su preko njegove banke, išle isplate iz Britanije za nadnice hesenske plaćenićke vojske. Na početku XIX. st. Mayer Rothschild Amschel je toliko ojačao svoju poziciju glavnog međunarodnodnog bankara, vladarske kuće Wilhelma IX. , da je počeo izdavati vlastite međunarodne zajmove, rabivši pritom kapital od grofa Wilhelma IX.
1806. Napoleon je zauzeo Hessen, kao protumjeru zbog Wilhelmove podrške Prusiji. Grof Wilhelm pobjegao je u Schleswig-Holstein, ali to nije nimalo utjecalo na Rothschildove poslove, on je nastavio poslovati kao njegov bankar, proširivši posao na investiranje u novčarske fondove u Londonu. Ratne prilike su mu čak išle na ruku, jer je profitirao od uvoza prekomorskih dobara (preko Engleske) i tako ušao u rizični (politički) posao kršenja Napoleonove kontinentalne blokade.
Mayer Amschel Rothschild najpoznatiji je po tome što je svojih pet sinova, rasporedio u pet različitih država, i time omogućio obitelji Rothschild nesmetano poslovanje u tadašnjoj vrlo podjeljenoj i zaraćenoj Europi.
Sve je počelo sa trećim sinom Nathanom Mayererom Rothschildom kojeg je 1798. poslao je u Englesku, da poradi na uvozu tekstila, s 20.000 £ kapitala. Tim novcem je on osnovao je prvu inozemnu tvrtku porodice Rothaschild. Nathan je dobio britansko državljanstvo 1804., i osnovao banku u londonskom Cityu, koja je vrlo brzo postala jedna od najmoćnijih financijskih institucija Europe - N. M. Rothschild & Sons. 1810. Mayer Amschel Rothschild, sklopio je formalni partnerski ugovor s svoja tri najstarija sina. Najmlađeg sina Jamesa poslao je u Pariz 1811., da tako ojača sposobnost obitelji da djeluju širom Europe (bez obzira na političke okolnosti). To im je omogućilo da kreditiraju britansku Wellingtononovu vojsku u Portugalu (za Napoleonskih ratova), na ime toga domogli su se velike količina zlata u ime britanske vlade. Najstariji sin Amschel Mayer, ostao je u Frankfurtu, u kojem je preuzeo Frankfurtsku banku. Sina Salomona poslao je u Beč, da osigura djelovanje u Austro-Ugarskoj. Sina Carla (Calmanna) poslao je u Napulj (tada moćniji i utjecajniji grad od sjeverno talijanskih gradova) da osigura poslove po talijanskim državama.
Mayer Amschel Rothschild, umro je 19. rujna, 1812. u Frankfurtu, 1817. posthumno je dobio plemićki naslov od Austrijskog cara.
TKO SU DANAŠNJI ROTHSCHILDI?
Iako se još od Drugog svjetskog rata, od strane Rothschildovih odjeljenja za formiranje javnog mnijenja, širi uvjerenje da je njihova moć danas beznačajna i da će ostati upamćeni po vinarijama u Francuskoj ili vrtovima i kao filantropi u Velikoj Britaniji, stvarnost nam projicira potpuno dijametralnu sliku. Oslanjajući se na temelje koje su postavili djedovi i očevi, današnji potomci dovršavaju misiju koja traje više stoljeća. Rothschildi predstavljaju danas
lokomotivu hazarskog vlaka koji ide ka Rusiji i ogromnim sibirskim prostranstvima. Taj vlak, koji prolazi i preko Balkana, treba napuniti armijama novoprimljenih članica NATO pakta, koje će se boriti za imperiju Rothschilda.
Malo je poznato da su Rothschildi skriveni vlasnici američkih Federalnih rezervi, Pariškog kluba, Londonskog kluba, te kontrolori Meñunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke.
CRVENI ŠTIT IZ FRANKFURTA
Da bi bolje upoznali novog kralja i njegove vojvode, pogledajmo osobnu kartu i kronologiju ove dinastije. Sve je počelo krajem 18. st. od Meyera Amschela (negdje Mozes Bauer) Rothschilda. Rothschildi (Rothschild u prijevodu znači "crveni štit") su porijeklom iz Frankfurta, ne slučajno, najvećeg financijskog
centra u EU. Ono što je vrlo indikativno, je, da se u Frankfurtu nalazi sjedište Centralne Europske Banke i svih vodećih europskih i američkih banaka, koje su većinom pod kontrolom dinastije. Frankfurtska burza (jedna od najznačajnijih u
svijetu) je dio "Deutsche Börse" koja je u vlasništvu Rothschilda preko "Children's Investment Trust" i "Atticus Capital" s jedne strane i svojih podružnica "Merrill Lynch" i "Fidelity Investments".
Amschel je imao pet sinova, koje je rasporedio širom Europe. Salomon je otišao u Beč, Karl u Napulj, Nathan u London, James u Pariz a peti sin Amschel je ostao u Frankfurtu. Sinovi i njihovi potomci su za nepunih dvjesto godina u potpunosti pokorili i podjarmili zapad. Tako su postavljeni temelji "Pax Judaica". Glavnu riječ vodi englesko-francuski tim Rothschilda na čelu sa Nathanom, sinom Jacoba Rothschilda. Engleski tim predvode vremešni Edmund i Evelyn sa mladim Nathanom, a francuski, Guy Rothschild sa sinovima Davidom i Eduardom.
Edmund Rothschild (1916)
Karijeru je gradio forsiranjem britansko-hazarskih interesa u posljeratnom Japanu. U saradnji sa Winstonom Churchillom je osnovao BRINKO (British Newfoundland Development Corporation) korporaciju u Kanadi.
Edmundova kćer Katrin je žena Marcusa Agiusa, predsednika "Barclays" globalne financijske grupe (nakon kupovine ABN-AMRO, nizozemske bankarske grupe, ove dvije Rothschildove grupacije su postale jedno tijelo). Marcus se nalazi i na čelu BBC -a.
Sir Evelyn De Rothschild (1931)
Kum Crnog Plemstva, desna ruka kraljice, vođa Illuminata, vođa internacionalnih cionista, vlasnik Izraela, glavni bankar Vatikana, i kontrolor svjetske opskrbe novcem. Prema Benu Fulfordu nedavno je ovlasti prenio na Davida Renea De Rothschilda.
Nakon ujedinjenja engleske i francuske Rothschild financijsko-bankarske grupacije, i ustupanju vodećih pozicija u istim, ostao je na čelu ogromne N M Rothschild & Sons, investicijske banke iz Londona. Pod kontrolom Evelyna se nalazi štampa (list Economist, Daily Telegraph...) Osnovao je Asocijaciju za proučavanje povijesti bankarstva i financija sa sjedištem u Frankfurtu.
Posjeduje međunarodnu korporaciju De Birs, jednu od vodećih u oblasti eksploatacije, obrade i distribucije dijamanata.
Sa suprugom Lin Forester kontrolira " First Mark Communications International LLC", i "Field Fresh Foods" s indijskom familijom Mittal, koja zapravo ima ulogu zastupnika Rothschildovih interesa i kapitala (velika "Bharti" grupa).
U oblasti politike Evelynovi glavni agenti(uključujući i Soroša) su Norman
Lamont, Peter Mendelson, Oliver Letwin i Vernon Jordan (svi Hazari!).
Lamont utječe na Konzervativnu stranku i potencijalnog premijera
Michaela Howarda (Hazar). Bio je ministar financija za vrijeme mandata
Margaret Tatcher. Učestvovao je na regionalnim konferencijama zajedno
sa Stjepanom Mesićem i Borisom Tadićem. Peter Mendelson je aktualni
ministar V.Britanije u EU i blizak je laburistima i Tonyju Blairu. S druge strane, Vernon Jordan (Lazard banka) je veoma utjecajan u Demokratskoj stranci u SAD (bio je savjetnik Billa Clintona, vodio kampanju za Johna Kerrya 2004. godine). Supruga Lin je financirala predsjedničke kampanje Billa Clintona a također je bliska prijateljica Hillary Clinton.
Nathan Filip Rothschild (1971)
Otac Jacob Rothschild
Mlađani Nathan je sin Jacoba Rothschilda, od koga je naslijedio bezbroj poslovođa, agenata, utjecaj na vitalne političke, ekonomske, medijske i vojne institucije širom svijeta, pa čak i Butrint arheološko nalazište u Albaniji...
Kompanije i korporacije "RIT Capital", "Atticus Capital", "JNR Limited", "NM Rothschild", "Vanco", "Trigranit", "British Petroleum", Rio Tinto su samo dio sredstava koje stoje Nathanu na raspolaganju novom kralju u pohodu na istok. Za tu svrhu, na usluzi su mu, pored zapadne nomenklature u okviru EU, NATO-a, Britanije, brojni financijski i politički operativci širom Euroazije (Soroš, Berezovski, ðukanović, Mittali...).
David Rene Rothschild (1942)
Francuska dinastija Rothschild, koju je osnovao James Meyer, predstavlja bočnu podršku britanskom trijumviratu. U tom smislu, pojavljuju se David Rene i Eduard Rothschild, sinovi Guya Rothschilda. David se nalazi na čelu NM Rothschild grupacije, koja je podijeljena između engleskih i francuskih Rothschilda. Nalazi se na čelu "Rothschild & Cie Banque", uticajne
investicijske banke u Zapadnoj Europi.
Eduard Rothschild (1957)
Davidov polubrat Eduard je takođe član investicijske banke. Pored toga, kontrolira ugledni francuski list "Liberation". Nalazi se na čelu "Imerys", metalurške kompanije koja je u vlasništvu Rothschilda od 1880. godine.
Rothschildi u Hrvatskoj
Za razliku od ostalih država Balkana, Hrvatsku Rothschildi okupiraju pretežno iz Mađarske (Austo-ugarska, prve masonske lože u Hrvatskoj su organizirane iz Mađaske) koja predstavlja bazu širenja hazarske dinastije. Preko Unicredit i Intesa banke preuzeli su Zagrebačku i Privrednu banku.
Uzroci lihvarskih kamata izgleda sezu sve do Egipta, Babilona i Sumera.
U Hrvatskoj je Soroš manje prisutan nego u ostalim zemljama. Najači adut iz nevladinog sektora je Žarko Puhovski. Pored MOL-a koji je preuzeo naftnu kompaniju INU, druga značajna Rothschildova kompanija u hrvatskoj privredi je Trigranit. Osnovan je konzorcijum Ingra-Trigranit (Ingra- na čelu je Igor Openhajm, Hazar). Taj konzorcij je vlasnik rukometnih
arena. Trigranit, takođe, ima ambiciozne planove na hrvatskom primorju. Veliki dio ruralnog podrucja duž Dalmacije vec ima svoje kupce.
U oblasti telekomunikacija je prisutan T- Mobile.
KOOPERACIJE ŽIDO-MASONERIJE I VATIKANA
IOR je jedna vrlo specijalna banka, nema fizičkih šaltera, ali zato ima puno klijenata.
IOR je vrlo poželjna institucija za sve one one koji posjeduju kapital, ali žele proći i biti neprimjećeni.
Financijske bilance ove banke su poznate samo Papi i još trojici kardinala.
IOR je u stvari centar koji stavlja pod kontrolu Vatikana ostale svjetske banke.
Preko ove banke se vrlo jednostavno rade bilo kakve novčane, sumom neograničene transakcije uz najveću moguću garanciju zaštite privatnosti.
Dugo je vremena na čelu instituta stajao Paul Marcinkus, kardinal upleten u različite skandale (spominje se i u knjizi Ruperta Cornwella, "Roberto Calvi - Bog Bankar", zajedno sa Angelom De Bernardiem koji preko kompanija "Tacana SA" i "Granito SA" kontrolira 61,6% Pulskog Arenaturista) koji su uprljali Talijansku financijsku povijest.
IOR se pojavljuje i u sudskim istragama o internacionalnoj kupo-prodaji oružja u koju su upleteni Vladimir Žirinovski i Barcelonski biskup Ricard Maria Charles.
Spominje se i u slučaju Telecom Srbija zbog misteriozne uplate na račun u Republici San Marino, koja je išla preko Vatikana...
IOR se počeo rađati za vrijeme rata, 1941 godine.
Nema fizičkih šaltera, ima hiljadu raznih ogranaka. Jedino sjedište je u Vatikanu.
Ne uklapa se baš u klasičnu sliku i smisao banke: dioničarima se ne dijele dobitci jer dioničara niti nema.
Profit, odnosno dobitci idu u "religijske namjene".
Kako bi privukli klijente, kamate na depozite iznose od 12% na više.
Svakom klijentu se dodjeljuje kartica sa kodificiranim brojem, bez imena i bez slike, kao identifikacijska isprava.
Pri izvršenim novčanim operacijama, ne isporučuju se nikakve potvrde, nikakvi papiri sa brojevima koji bi mogli poslužiti kao podatci za poslovne knjige.
Čekovi ne postoje.
Klijenti Vatikanske centralne banke mogu biti samo pripadnici svjetske elite, crkva i diplomacija, Vatikanski radnici te pokoja rijetka iznimka.
Samo trenutak nakon otvaranja računa, moguće je obavljati financijske operacije bez ikakve kontrole, a to uostalom i je glavni razlog zbog kojeg je ova banka toliko privlačna.
O njoj se zna samo ono što Vatikan želi da se zna, a Vatikan ne želi da se o ovoj banci zna puno, ili je bolje reći išta.
Vatikansku centralnu banku kontrolira komisija koja je sačinjena od petorice kardinala, a koji su bez financijke stručnosti.
Ovakav vid kontrole možemo nazvati moralna kontrola.
Malo veću ulogu ima nadzorni odbor, a njega čine petorica laika i generalni direktor.
Ovako zatvoreni tip institucije ulazi u normative Svete Stolice i vrol je korisna mogućnost za sakrivanje poslova banke od očiju javnosti i radoznalih pogleda.
Ovaj institut održava valutne i kreditne odnose sa Talijanskim bankama, aktivno operira na svjetskom tržištu, igra na burzi novca, investira, skuplja dobitke, no kao strana institucija uopće ne podliježe Talijanskoj financijskoj kontroli.
Vatikanska banka kupuje i prodaje dionice firmi koje su u totalnoj suprotnosti sa Katoličkim učenjem: prezervativi, oružje,..
U povijest IOR-a ulaze skoro svi poznati likovi Talijansih prevara, slučajevi Banco Ambrosiano, ubojstva Calvija, Sindone,...
Michele Sindona je osoba koju je Papa Paolo VI potajno angažirao sa zadatkom da od IOR-a stvori institut sposoban da se bez straha šeta po burzama i špekulira.
Čini se da se Michele Sindona naveliko bacio na posao i u Vatikanske kase ubacio mnogo novca bez boje i mirisa, porijeklom iz cijelog svijeta.
Sindona je imao prijateljske odnose sa ovim važnim ličnostima: David M.Kennedy, Richard Nixon, Joe Doto (mafijaški boss)...
Papa Paolo VI je izabrao Američkog biskupa Paula Marcinkusa kao društvo Sindoni.
Tako se stvorio duo sa zadatkom da zarađuje milijarde i u istom trenutku izbjegava plaćanje poreza.
Samo izmedju 1971 i 1973 godine, oprali su milijardu dolara mafijaškog novca.
Pokajani mafijaš Marino Mannoia je prilikom video konferencije iz Amerike obznanio da su novci mafije godinama završavali u kasama IOR-a.
IOR funkcionira kao crkvena privatna banka, više nego perfektno prilagođena Papinim potrebama, ličnosti koja zapravo na kraju krajeva, njome i upravlja.
No i bez obzira na samog Papu kao Svetog Oca, osobu "najčistije savjesti" na ovoj planeti, banka je od samog nastanka upletena u velike skandale, prevare i korupcije.
Cjelokupna povijest Katoličke crkve je isprepletena skandalima.
1400-ih godina, Papa Nicholas V je papinskim bulama dva puta ozakonio ropstvo.
Ove papinske bule su poslužile kao moralno opravdanje nadolazećoj eri trgovine robovima i Europskog kolonijalizma.
Vrijeme crkvene inkvizicije, donijelo je također veliki broj žrtava.
Osobe koje su se protivile crkvenoj doktrini svojim naprednim mislima, među njima i mnogi znanstvenici, završavale su na lomači.
Kada se radi o ogromnom broju žrtava, onda je njihov broj najmanje važan. Pouzdano se zna da je kroz povijest, najveći broj ljudi stradao pod zastavom križa.
Vatikanska centralna banka, otvorena je u drugom svjetskom ratu.
Podsjetimo se, Italija je u drugom svjetskom ratu bila na strani fašističkih sila osovine.
Papu Pia XII, koji je otvorio tu središnju banku, zvali su Hitlerov Papa.
Ova je banka dala veliku bankovnu podršku Talijanskim fašistima, aristokraciji i mafiji.
Po zvaničnoj izjavi Vatikana, IOR ne posjeduje nikakvu dokumentaciju iz perioda drugog svjetsog rata, čak štoviše banka uništava svoju kompletnu dokumentaciju svakih deset godina.
Tko u ovo želi vjerovati ili vjeruje?
Bez obzira na to, u Njemačkoj i Americi postoji dokumentacija koja dokazuje transakcije izmedju IOR-a i Reichbank, IOR-a i Švicarskih banaka koje su kontrolirali nacisti (prebačaji novca sa računa SS-a na račun jedne poznate banke samo par dana prije dolaska oslobodilaca).
Krajem šezdesetih godina, IOR postaje jedan od najznačajnijih faktora svjetskog bankarstva.
Pod vodstvom Američkog biskupa Paul Marcinkusa, ruku za rukom sa biskupom Paolo Hnilicom, Licio Gelli-em, Roberto Calvi-em i Michele Sindonom, Vatikanska banka postaje sastavni dio svakakvih različitih mafijaških programa.
U pranju novca se jako teško moglo razaznati gdje prestaje uloga Vatikana, a počinje uloga mafije.
Banco Ambrosiano kojom je dirigirao Roberto Calvi, te brojne fantomske firme iz Paname i Luksemburga kojima je dirigirao IOR, preuzele su kontrolu nad Talijanskim poslovnim bankama i funkcionirale kao podzemni kanal protoka novca i fondova prema istočnoj Europi za podršku organizacijama koje su se borile protiv komunista.
Milijarda i tri stotine miliona dolara je investirana u podršku vojnim režimima Argentine, Urugvaja i Paragvaja, za kupnju raketa Exocet u ratu na otočju Falkland, te za korupciju i kupnju političara u svakom momentu u kojem je to trebalo.
"The Vatican connection", Američka istraga o povezanosti Vatikana i mafije, zataškana je jer se u istrazi pojavljuje i ime jednog Američkog ministra.
Između 1968 i 1969 godine, delikatan šverc kontracepcijskih pilula koje su iz Marseja preko Španjolske zavrsile u Indiji i Ghani, još je jedan dio sramne povijesti.
Falsificirale su se dionice sljedećih kompanija: IBM, Coca Cola, Chrysler i Boeing, u vrijednosti od nekoliko stotina miliona dolara.
Sjetimo se savezništva u potrebi Americkog bankara Martina Frenkela za sumom od 150 milijardi dolara.
Papa je izgovarao parole protiv krvavih ruku odgovornih za genocide i ratne zločine, a u istom trenutku potajno pritiskao Englesku vladu da oslobodi Augusto Pinochet-a iz humanih razloga.
Ovo su oni isti "humani razlozi" zbog kojih je Vatikan na kraju drugog svjetskog rata omogućio bijeg mnogim nacističkim zločincima iz Europe, najčešće preko vlastitog teritorija.
U vlasništvu Vatikana je veliki broj nekretnina razbacanih po cijelom svijetu. Kolika je njihova ukupna vrijednost, vjerovatno ne zna ni sam dragi Bog.
Narko biznis: Vatikan je poduzeo sve moguće mjere da zaštiti Manuel Noriega-u (čovjeka kojeg su iskorištavali Bush i Reagan za CIA-ino švercanje droge).
U Panami je bilo puno firmi Marcinkusa, Calvia i Sindone koje je Noriega ljubazno štitio od radoznalih pogleda.
Marcinkus, šef IOR-a, bio je i direktor Banke Ambrosiano (Nassau i Bahame).
Između Marcinkusa i Roberta Calvija su postojali prisni privatni i bankarski odnosi.
Nažalost, mnogi od upletenih u te skandale nisu bili samo mafijaši, već i pripadnici masonske lože P2, pa se tako novac morao dijeliti na više strana, uključujući i jedinstvenu novčanu transakciju od 95 miliona dolara dokumentiranu od strane Irskog suda.
Masonska loža P2 predstavlja jedan od najvećih skandala Talijanske političke povijesti, u kojoj je postojala tajna država u državi, koja je u stvari upravljala zemljom.
http://www.guardian.co.uk/business/2...ly.theobserverRoberto Calvi je pronađen mrtav, "samoubojstvo" ispod Londonskog mosta Blackfriars, sa džepovima punim kamenja.
Par dana nakon bankrota Bance Ambrosiano, "ubila se" Calvijeva sekretarica Graziella Teresa Corrocher.
Vatikan se iz bankrota, crne rupe, skandala Banke Ambrosiano izvukao plativši 406 miliona dolara, iako je po izjavi ministra državnog trezora u to vrijeme, trebao izdvojiti 1159 miliona dolara.
4 godine nakon "samoubojstva" Calvia, u zatvoru je popivši kafu sa cijanidom ubijen i Michele Sindona, samo 4 dana nakon što je osuđen kao naručilac ubojstva advokata Giorgio Ambrosoli-a, likvidatora Bance Ambrosiano.
Ovako židovi kolju životinje (kosher) i na takvu hranu se placa dodatni porez.
Ovi filmovi nisu preporuceni za djecu i one slabijeg zeluduca, zivotnje umiru u agoniji.
http://www.petatv.com/tvpopup/Prefs....deo=agri_shorthttp://www.petatv.com/tvpopup/Prefs.asp?video=agri_longOvo su oznake za kosher meso:
http://slobodni.net/showthread.php?1656-Bilderberg-grupa-Masonstvo-Illuminati-cionizam-protokoli-sionskih-mudraca-etc...&utm_source=linkeri.com&utm_medium=referral&utm_campaign=linkeri
Home 
Gallery 
Search 
Register 
Log in 
Sun Mar 13, 2011 4:08 pm