Vampire se sretalo kod Kožlovca

Ardalić je tvrdio i da se pravoslavci rijetko ili čak nikad ne vampiriziraju, osim u slučaju da je pokojnik krao lemeš s polja, pa ga se onda vidi da noću vuče lemeš privezan za nogu. Kod katolika su pojave ustajanja iz groba, navodno, bile češće, pa su stoga oni tada nosili zapise oko vrata. Za Bunjevce tvrdi da su oni ponosni što se mogu povukodlačiti, pa i nakon odlaska s ovoga svijeta doći obići "kuću i vamiliju"

Bela Lugosi, glumac mađarskoga podrijetla, bio je najčuveniji filmski DraculaU veljači 1897. u Londonu je objavljena knjiga, zapravo roman Brama Stokera, jednostavnog ali i znakovitog naslova "Dracula", prvi takve vrste, od kojeg je do dana današnjega proizišla čitava biblioteka najrazličitijih uradaka s tom tematikom. U prvom "Draculi", Englez Jonhatan Harker dolazi u Transilvaniju, u zapušten dvorac lokalnoga grofa za kojeg se pokaže da nije čovjek nego vampir, Vlad Tepes - Dracula, vlaški knez koji je živio u petnaestom stoljeću i dokumenitrano umro 1476.

Izvorni Dracula, međutim, nije živio u Transilvaniji, nego u susjednoj kneževini Vlaškoj. Djetinjstvo je proveo kao talac kod Turaka, koji su tada već bili izbili na Dunav i prijetili širenjem na područje današnje Rumunjske. Kad je 1448. sjeo na vlaško prijestolje, Vlad je trebao biti turski vazal. No nije sve išlo po tome scenariju, između ostalog i zbog dinastičkih borbi koje su potresale ugroženu kneževinu, a i sam Vlad se u početku nije osjeća sposobnim za vladavinu, pa je nedugo po krunidbi pobjegao u samostan. Prema drugim tumačenjima, taj je bijeg bio samo njegov manevar da spasi glavu od pretendenata na prijestolje zemlje koja se nalazila na razmeđu ugarskog i turskog interesnog područja, veom slično kao i uostalom, Bosna i Hrvatska.

Tepes ili nabijač
No 1456. Vlad je ipak zasjeo na prijestolje i počeo vladavinu popraćenu čak i za to doba neviđenim okrutnostima. Čak da je i polovica svih grozota koje mu se pripisuju nastala preuveličavanjem, opet je previše, pogotovo što je na vlasti ostao četiri godine. Posebno je ostalo zapamćeno da je protivnike, neprijatelje, zarobljenike i druge nevoljnike dao nabijati na kolac, pa mu je od toga i nastao nadimak "Tepes", što znači nabijač. Tvrdi se da je jednom dao da se na kolac nabije trideset tisuća ljudi, upravo u Transilvaniji. Navodno je protvnike svojih roditelja, zbog kojih je dopao turskog zarobljeništva u mladosti, pozvao na večeru izmirenja u dvoranu u kojoj je dao napraviti pod koji se otvara te su se uzvanici umjesto za stolom našli u golemom kotlu u kojemu su bili kuhani do smrti.

No Vlad je promijenio i svoju vanjsku politiku i postao ogorčeni i uspješni borac protiv Turaka, što je odjeknulo i u Europi. Kad su turski poslanici došli pred njega zahtjevati prestanak neprijateljstava, naredio je da im se turbani, koje u znak svoje premoći nisu skinuli pred njjim, zakuju za lubanju. No imao je i vojnih uspjeha, vratio je u svoj posjed lijevu obalu Dunava i izbio na Crno more.

Ipak, navodno zbog pisma u kojoj ga se optužuje da sprema primirje s Turcima, Matijaš Korvin, moćan i popularan ugarsko-hrvatski kralj, uspio je Vlada uhvatiti i strpati u tamnicu u kojoj je ostao 12 godina. Pretpostavlja se da su pismo napisali ogorčeni Vladovi podanici siti neprekidnih zvjerstava, nerazumnih pogubljenja i sakaćenja ljudi. Vlad je nakon 12 godina pušten iz tamnice u kojoj se, navodno, zabavljao mučeći i nabijajući na kolac miševe te krenuo u ponovni boj za osvajanje vlaškog prijestolja, u čemu je na kraju i uspio. No njegova ponovna vladavina nije bila dugoga vijeka, jer je 1476. poginuo u sukobu s Turcima. Također je sigurno da se Dracula nije mogao vampirizirati, jer mu je nakon smrti odsječena glava i konzervirana u medu poslana sultanu na dvor u Carigrad.

Vampiri u Bukovici
No Stoker se mogao odlučiti da Draculu učini neumrlim vampirom i zbog mnoštva vjerovanja koje o tim bićima postoje, u nekim slučajevima i do danas, na rumunjskom selu. Premda priče o vampirima postoje posvuda i na svim kontinentima, Rumunji su u tome bili dosta temeljiti. Od njih potječe i vjerovanje i da se sedmi sin sedmoga sina sigurno mora povampiriti, kao i predaje o bijelom luku kao zaštiti od vampirskoga ugriza koju se, međutim, može sresti i u drugim krajevima. Veliki putopisac i svjetski putnik sir Richard Burton također je prijateljevao sa Stokerom, pa mu je prenio dosta znanja o vampirističkim vjerovanjima Azije i Afrike.

Po vjerovanja o vampirima ne treba, međutim, ići u daleke krajeve. Pa ni u one susjedne. Vladimir Ardalić koji je živio u Đevrskama na prijelazu devetnaestog u dvadeseto stoljeće i surađivao u "Narodnome listu", zapisao je, između ostalog i slijedeće:

"Kao što ima vila i vještica, tako ima i vukodlaka; njima kažu i: lode, vade, učovjesti, utvare, prikaze, gadaline, plašila i strašila. Oni bazaju i tumaraju, otkad se smrkne, pa dok ne počnu pijevci pjevati i zdrava marija zvoniti; onda se oni vraćaju u svoje grobove. Najviše se prikazuju na raskrsnicama putova obnoć i u onijem kućama, gdje se mrtvijem ne pali svijeća i ne čini pomen za pokoj njihove duše. U prve su zemane u grobovima crnijem trnom boli kroz bakovu kožu sve one, na koje su sumnjali da se dižu i svijet plaše".

Ardalić je tvrdio i da se pravoslavci rijetko ili čak nikad ne vampiriziraju, osim u slučaju da je pokojnik krao lemeš s polja, pa ga se onda vidi da noću vuče lemeš privezan za nogu. Kod katolika su pojave ustajanja iz groba, navodno, bile češće pa su stoga oni tada nosili zapise oko vrata. Za Bunjevce tvrdi da su oni ponosni što se mogu povukodlačiti pa i nakon odlaska s ovoga svijeta doći obići "kuću i vamiliju". Ardalić i osobno svjedoči da je i to godine 1887. prilikom noćnog pješačenja iz Benkovca u Skradin, prolazio najprije pokraj kožlovačkog groblja, a zatim crkivce Sv. Martina i da je tamo kraj poznat po čudnovatim događanjima. Kod groblja da je vidio "pasa velikog kao magare kojeg kljuca orao veličine najvećega tukca", a kod Sv. Martina ga je dočekao konj bijel kao snijeg, a okrugao kao jaje kojeg je od sebe potjerao batinom. Za tog konja se smatralo da je to bio orka, još jedna vrsta noćnih prikaza, a pas i orao su bili povezani uz nekog nedavno preminulog za kojeg se pričalo da je imetak stekao lupeštinom, te da kao pas u pratnji orla zna i u svoje negdašnje dovre zalaziti. Na kraju Ardalić zaključje da valjda nije ni on pravilno kršten kad mu "tako nešto pred oči izlazi". Smatralo se tada da takve pojave mogu vidjeti samo oni kod kojih je obred krštenja učinjen manjkavo, uglavnom zbog prekomejrnog uživanja alkohola.

Rektori s kolcem
U petanestom stoljeću zabilježen je čudnovat događaj i na Pašmanu, u predjelu Otusi. Tamo je izgorjela kuća koju je ne tako davno dao podići neki zadarski trgovac. Kako je bilo nerješenih računa oko izgradnje i preuređenja toga objekta, sumnjičilo se i određene ljude za palže, no svi su očevidci potvrdili da to nije djelo ljudskih ruku nego da je to učinila žena, Pribina, koja se povampirila. Tadašnji su propisi takve slučajeve pravno regulirali pa su iz Zadra upućena dva gradska rektora da u grob rečene zabiju glogov kolac.

Priča o vampiru imenom Pankogulo spominje se na Silbi u drugoj polovici devetanestoga stoljeća. Pričalo se i da je ubio svoju ženu, a poslije njegove smrti da su nastale neobjašnjive pojave koje su kulminirale pomorom djece. U crkvi Sv. Marka na groblju tada se služila posebna misa za tu prigodu, kad je u crkvu, prema pričanjima očevidaca, uletjela kozja mješina. Kad su je okupljeni proboli noževima i štapima, iz nje je šiknula krv. Crkva je zbog tog događaja bila zatvorena četrdeset dana, o čemu je bilo živih svjedoka još nakon Drugog svjetkog rata. U Istri su pak, od pripovijesti o vamnpiru Juri Grandu napravili unosan biznis, a svake se godine organiziraju i književni susreti na temu vampirske priče.

Rješenje virus?
Kroz dvadeseto stoljeće mnogi su se pisci okušavali u vampirskome žanru, a još u doba nijemoga filma, Bela Lugosi oživio je lik Dracule na filmskome platnu. Vampirski filmovi snimaju se do dana današnjega, no za razliku od umjetnika koji su u vampirizmu našli zahvalnu i doista neumrlu temu, znanstvenici su prema cijeloj vampriskoj priči ostali suzdržani. Do danas je ponuđeno malo pa i nimalo pojašnjenja o tolikoj količini vampirskih predaja širom svijeta. Donekle izuzeće čini otkriće specifične bolesti zvane porfiria, do kojeg je došlo prije tridesetak godina. Bolest nastaje genetičkim putom, može biti nasljedna, a uzrokuje ju nedostatak određenoga enzima. Bolesnici se ne smiju izlagati svjetlu pa su i stoga bljedunjavi, ističu im se zubi, posebice očnjaci i ne podnose bijeli luk. Također ako je osoba latentno boelesna, ugriz drugoga bolesnika, zbog šoka, može pokrenuti proces oboljenja. To je znao biti slučaj u obiteljima u kojima bi djeca imala takve dijagnoze te je izgledalo da se bolest prenosi ugrizom. Za liječenje se također rabe preparati na bazi krvi još je još jedna od sličnosti.

Pristaše vampirskih teorija tvrde, međutim da vampiri postoje i da danas žive većinom u SAD, a da je njihovo stanje rezultat djelovanja virusa koji je neka vrsta obrnutog onome HIV-a. To jest umjesto da slabi on neopisivo multplicira obrambeni sustav metabolizma. Po njima ne mora svaki vampirski ugriz prouzročiti vampirizaciju, a postoje i ljudi koji su samo doppola vampiri i posjeduju selektivne vampirske značajke.

Bez obzira na tumačenja, činjenica je da se mit o vampirima pokazao nevjerojatno otpornim na sva umjetnička kolebanja, kao i znanstvena odbacivanja. Atomska i svemirska era nisu mu nimalo naškodile te je i danas omiljen žanr u filmu, glazbi, literaturi i likovnoj umjetnosti, a i letimični pogled na katualne karnevlaske povorke, pokazuje koliko je vampirska estetika i danas omiljena kod svekolikog stanovništva.


http://www.zadarskilist.hr/clanci/02032009/vampire-se-sretalo-kod-kozlovca