Pritisak Bruxellesa i Karamarkova ucjena: Zašto je Sanader morao dati ostavku?

Nakon što je jučer podnio ostavku na mjesto premijera i predsjednika stranke, te izjavio kako se „neće kandidirati za Predsjednika Republike“, Ivo Sanader točno i kada bi se predomislio, jer neki nagađaju da je upravo to njegova navodna predizborna strategija, ne bi mogao više biti ozbiljan predsjednički kandidat. Gotovo preko noći Sanader je od političkog pobjednika postao gubitnik.

Javnost se, naravno, pita koji su stvarni razlozi premijerove ostavke, mediji špekuliraju o Sanaderovim motivima. Istovremeno, nitko još javnosti nije priznao kako su nastupile okolnosti ozbiljne institucionalne i krize sustava, te kako je Hrvatska pred potpunim financijskim slomom Državnog proračuna, dakle da su nastupile sve okolnosti financijsko ekonomske krize.

U tom smislu Sanaderovu se ostavku nije shvatilo kao indikator krize sustava, niti država u ovom trenutku ima bilo kakav plan kriznog postupanja i upravljanja. Niti trenutna vlast, koja je preuzela mandat od Sanadera nekom vrstom baršunastog državnog udara, a niti oporba nemaju političke hrabrosti i ljudskog poštenja priznati građanima Hrvatske da smo se našli najvjerojatnije u najtežoj krizi od osamostaljenja Hrvatske.

Međutim, što je prethodilo Sanaderovoj ostavci?

Prije desetak dana objavili smo vijest o Sanaderovim razgovorima sa predstavnicima institucija Europske unije tijekom njegova boravka u Bruxellesu, te o zahtjevima predstavnika Europske komisije za potpunom reformom sustava državne administracije u Hrvatskoj, te izravnim zahtjevima za rekonstrukciju Sanaderove Vlade.

U Bruxellesu su tada Sanaderu postavili nekoliko ključnih uvjeta, a u smislu rekonstrukcije Vlade, ključni su bili smjena Tomislava Karamarka s mjesta ministra unutarnjih poslova, i to zbog povezanosti s organiziranim kriminalom i međunarodnim kriminalnim organizacijama, prije svega kriminalnim klanom Osmani, čiji su pripadnici početkom godine osuđeni zbog organiziranog kriminala i pranja novca pred njemačkim saveznim sudom, nakon čega su uz karamarkovu pomoć pobjegli iz Njemačke i sakrili se u Hrvatskoj; smjena Ivana Šukera s mjesta ministra financija, i to prije svega zbog Šukerovog izravnog miješanja u međunarodnu istragu o pranju novca preko tajnih računa u Hypo banci, Raiffeisenbank Zagreb, te nekim drugim stranim bankama; te smjena potpredsjednika Vlade Damira Polančeca zbog navodne umiješanosti u međunarodnu aferu pranja novca preko Raiffeisen banke u tzv. aferi Brodosplit.

Tijekom tog, sada vidimo njegovog posljednjeg posjeta Bruxellesu u funkciji hrvatskog premijera, Sanader je dobio jasno upozorenje kako Europska unija više neće tolerirati postojanje i funkcioniranje netransparentnih paralelnih centara moći u Hrvatskoj, koji su zapravo dio krimogene strukture usko povezane s međunarodnim organiziranim kriminalom.

U Bruxellesu su, navodno, ponovno tom prilikom upozorili (sada već bivšeg) hrvatskog premijera kako sva izvješća nadležnih služba Europske komisije upućuju na zaključke kako Hrvatska služi kao utočište međunarodnog organiziranog kriminala i kako hrvatski financijski i bankarski sustav, uz znanje i pokrivanje vlasti, služi kao sustav za pranje novca međunarodnog organiziranog kriminala.

Iako je u javnosti potpuno prešućeno, upravo zbog tih razloga, u ožujku ove godine Moneyval odbor Vijeća Europe ponovno je negativno ocijenio stanje u Hrvatskoj vezano za suzbijanje pranja novca.

Osim toga, izravno odbijanje hrvatske Vlade da na zahtjeve austrijskog pravosuđa pomogne u rasvjetljavanju afere pranja novca preko tajnih računa kod Hypo Alpe Adria Bank AG Klagenfurt, a koje su se operacije glavninom odvijale upravo preko Hrvatske, uz sudjelovanje premijera Ive Sanadera u tim kriminalnim operacijama, zbog čega se u Austriji, ali i u Hrvatskoj o tome provodi kaznena istraga, uzrokovala je krizu u odnosima Beča i Zagreba, pogotovo nakon što je Austrija o cijelom slučaju diskretno izvijestila institucije Europske unije, pokušavajući tako prije svega sa sebe otkloniti odgovornost za Aferu Hypo i prebaciti je isključivo na Sanadera.

U slučaju Hypo, Sanader međutim nije mogao popustiti.

Iz Hypo banke su ga jednostavno ucijenili podacima i dokumentima o njegovim tajnim računima kod te banke i to od 90.-ih godina do danas, te financijskim operacijama preko tajnih računa u Hypo banci u kojima je osobno sudjelovao.

Afera Hypo, iako se o njoj u Hrvatskoj šutjelo, iako mediji nisu prenosili detalje o pranju novca u Hypo banci, niti su pisali o dvije istrage koje usporedno vode austrijsko i hrvatsko Državno odvjetništvo, postala je jedan od najvećih utega drugog mandata Ive Sanadera na dužnosti predsjednika hrvatske Vlade.

Sanaderova osobna umiješanost u aferu Hypo svakako je onemogućila i bilo kakvo poduzimanje akcija protiv njegovog ministra financija Ivana Šukera, a prema kojem su iz Bruxellesa zatražili sankcije, odnosno njegovu smjenu, upravo zbog otvorenog prikrivanja operacija pranja novca preko banaka kćeri Hypo banke u Hrvatskoj, Hypo Alpe Adria Banke Zagreb i Slavonske banke d.d. Osijek.

Upravo zbog afere Hypo Sanader je počeo gubiti povjerenje svojih strateških partnera u procesu pridruživanja Hrvatske Europskoj uniji: Njemačke i Austrije, koje su se zbog Afere Hypo morale diskretno u diplomatskim krugovima u Bruxellesu distancirati od Sanadera.

Ilustracije radi, treba reći da je u nezakonitim financijskom operacijama pranja novca preko Hypo banke, i to operacijama provedenim preko Hypo banke u Hrvatskoj i Slavonske banke d.d. Osijek, ukupno „oprano“ milijardu 701 milijun eura nepoznatog, a pretpostavlja se kriminalnog porijekla.

Sanader i Šuker prva su izvješća i dokumente o ovoj aferi primili već u ožujku 2001. godine, kada je tu dokumentaciju primio i Andrija Hebrang (dokumentaciju sam mu predao osobno na njegov zahtjev kao potpredsjedniku Vlade, nakon što sam pisao o aferi, a Hebrang me pozvao da mu dostavim dokaze).

Kako su ove operacije ozbiljno ugrozile stabilnost austrijskog financijskog i bankarskog sustava, a prikrivane su, između ostalog, i krivotvorenjem bilanca Hypo banke Klagenfurt i njenih banaka kćeri u Hrvatskoj, austrijsko ministarstvo financija tada je pokrenulo sveobuhavtnu istragu, koja je istražitelje navela na trag koji je vodio prema Hrvatskoj, točnije prema Hypo Alpe Adria Banci d.d. Zagreb, Slavonskoj banci d.d. Osijek, Vladi Republike Hrvatske, hrvatskom Ministarstvu financija i Hrvatskoj narodnoj banci.

Činjenica da je Vlada, odnosno osobno Sanader i Šuker, skrivala od austrijskih vlasti tajni „Dossier Hypo“, čije su uništavanje na kraju naredili Sanader i Šuker, a provela Slavica Pezer Blečić, Šukerova pomoćnica i šefica Deviznog inspektorata, samo je pogoršala situaciju.

Prikrivanjem ovih dokumenata, Sanader je zapravo pokušavao zaštititi svojeg prijatelja i partnera u operacijama preko Hypo banke Guntera Stridingera, bivšeg čelnika Hypo banke Klagenfurt, koji se u Austriji našao pod istragom državnog odvjetništva zbog organiziranog kriminala i pranja novca u Hypo banci.

Stridinger i Sanader prijatelji su i partneri od 1990.-ih godina, a Stridinger je često u privatnom krugu suradnika i prijatelja naglašavao kako je Sanader njegov osobni i „prijatelj kuće“.

Sanadera je uz Stridingera vezalo zapravo puno više; tajna porijekla Sanaderove financijske imovine.

Tajna koju je Stridinger čuvao, a Sanader mu uzvraćao lojalnošću i u trenucima pokretanja istrage protiv Stridingera i Hypo banke, prikrivajući od austrijskih vlasti dokaze o organiziranom kriminalu i pranju novca u Hypo banci.

Ta je „austrijska tajna“ Ive Sanadera, postala njegova najveća politička hipoteka, koja je na kraju došla na ovrhu i u konačnici jednim dijelom uzrokovala Sanaderov politički i osobni pad.

Nakon što je Europski ured za kontrolu financijskih transakcija, odnosno ured koji se bavi suzbijanjem pranja novca, preuzeo istragu o pranju novca u austrijskoj Hypo banci, točnije u banci u Austriji i njihovoj ,,kćeri banci" u Hrvatskoj, početkom siječnja 2007. godine u Hrvatsku je pristiglo oštro prosvjedno pismo koje se odnosi na prikrivanje dokumentacije o pranju novca u poslovnom sustavu Hypo Alpe Adria banke u Hrvatskoj, a europska institucija za spriječavanje pranja novca, jednako kao i austrijsko Ministarstvo financija smatrala je kako je hrvatska Vlada izravno umiješana u prikrivanje pranja novca u Hypo banci.

Austrijski stručnjaci za spriječavanje pranja novca smatrajli su tada kako je operacija pranja novca i financijskih malverzacija u Hypo Alpe Adria banci najuže povezano sa samim vrhom Vlade RH, a veliki dio sumnjivih transakcija odnosi se upravo na tajne financijske ugovore
Ministarstva financija sa Hypo bankom.

Prema podatcima kojima raspolažu Austrijanci, hrvatsko Ministarstvo financija služilo se na netransparentan način prekonoćnim kreditima i kratkoročnim pozajmicama koje su ugovarali sa Hypo bankom, a te su ugovore uglavnom proglašavali ,,strogo povjerljivima", kako bi spriječili njihovo ,,curenje" u javnost.

Ipak, nije se mogao prikriti financijski tijek desetaka milijuna ,,crnih" eura koje je vodstvo Hypo banke ,,pralo" u financijskim operacijama sa hrvatskom Vladom.

Sanaderova, pak, veza sa tom financijskom kućom seže u davne devedesete godine, kada je upravo Sanader bio jedan od povjerenika Hypo banke za Hrvatsku i prema ovlaštenju Hypo banke raspolagao je desetcima milijuna njemačkih maraka sredstava za plasiranje kredita po Hrvatskoj.

Sanader bi nalazio ,,projekte" u koje bi se ,,investiralo", a zauzvrat je dobivao u gotovini pozamašne iznose kao proviziju ,, na ruke" od Uprave Hypo banke u Austriji.

Upravo Sanaderova veza sa Hypo bankom i čelnim ljudima te novčarske kuće, otkriva tajnu premijerova ,,poslovnog uspjeha" u Austriji, koji mu je onda omogućio nezanemarivu financijsku ušteđevinu u devizama.

Ne radi se o zakonitom poslu.

Nego o poslovanju koje bi se po hrvatskim zakonima moglo nazvati ,,kamatarenjem" ili lihvarstvom. Jednostavnim riječnikom: Ivo Sanader kamatario je za Hypo banku.

Na tragu dokumentacije kojom raspolažu i podataka o Sanaderovim poslovnim vezama sa Upravom Hypo banke austrijski su istražitelji tada pokrenuli diskretnu istragu o poreznim utajama u takvom poslovanju Hypo banke u Austriji, u koje je bio uključen i sada već bivši
hrvatski premijer.

Ukoliko se utvrdi da je počinio takvo kazneno djelo u Austriji, Sanader će sasvim sigurno biti pozvan pred austrijskog istražnog sudca koji preuzme istragu o cijelom slučaju.

Tadašnji nalazi austrijskih istražitelja, kako se to kasnije pokazalo, bili su samo indikator Sanaderove duboke umiješanosti u tzv. aferu Hypo i njegove povezanosti sa operacijama pranja novca i krivotvorenja bilanca i financijskih podataka i izvješća Hypo banke Klagenfurt te njezinih banaka kćeri u Hrvatskoj.

Danas pranje novca u Hypo banci istražuje Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, koje je spis ustupilo Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku, ali istragu nastavlja i pokrajinsko državno odvjetništvo Austrije u Klagenfurtu.

Drugi razlog Sanaderove ostavke je svakako zahtjev Bruxellesa za rekonstrukcijom njegove Vlade, odnosno izričiti zahtjev za smjenu ministarskog trojca Karamarko, Šuker, Polančec.

Osim što je razlog za traženje Šukerove smjene njegova umiješanost u Aferu Hypo, on i Polančec umiješani su i u aferu Brodosplit, odnosno pranje 40 milijuna američkih dolara, kroz nezakonite operacije preko Brodosplita u dogovoru sa Raiffeisenbank Austria.

Nakon što su austrijske vlasti pokrenule istragu o sumnji na pranje novca nekim poslovima preko Brodosplita, ušli su u trag operacijama, kojima su rukovodili Sanaderov potpredsjednik Vlade Damir Polančec i ministar financija Ivan Šuker.

Sanader, međutim, takvu rekonstrukciju Vlade nije mogao provesti.

Polančec i Šuker bili su, jednostavno, preblizu njemu i njihova smjena bila bi prevelik rizik za otkrivanje umiješanosti samog premijera Sanadera u pranje novca preko poslovnih banaka u Hrvatskoj i austrijskih banaka, međutim, smjenom ravnatelja policije Vladimira Fabera, Sanader je pokušao Bruxellesu poslati signal kako je voljan ispuniti neke od zahtjeva.

Karamarka, naime, nije smio dirati zbog odnosa unutar korumpirane političke elite i upravo zbog uske povezanosti Karamarka s organiziranim kriminalom, odnosno bio je svjestan da je Karamarko preveliki zalogaj čak i za njega; Ivu Sanadera.

Naime, Sanader se uplašio mogućih posljedica smjene Tomislava Karamarka, odnosno onoga što bi nakon smjene Karamarko mogao poduzeti protiv Sanadera i njegovih suradnika, a možda i članova njegove obitelji.

Mislio je ukoliko smijeni Fabera, zadovoljiti će na neko vrijeme europske partnere.

Međutim, smjena Fabera čini se bila je „okidač“ Tomislavu Karamarku i Stjepanu Mesiću da krenu u akciju.

Naime, poklopilo se nekoliko stvari: kraj Mesićeva mandata i njegova namjera da preuzme vodstvo Vlade, Sanaderov pokušaj da ukloni Karamarka kao parktički šefa sigurnosnog aparata u Hrvatskoj, smjena Vladimira Fabera s dužnosti ravnatelja policije.

Situacija u kojoj je Karamarko očito odlučio reagirati pokazala se idealnom, ne samo za preuzimanje Vlade u dogledno vrijeme, nego i za diskvalifikaciju Ive Sanadera iz izborne utrke za Predsjednika Republike krajem godine.

U tom trenutku, suočen s mogućom smjenom, te s opasnošću da im sigurnosni sustav potpuno izmakne iz kontrole, odnosno da se nađu „izvan igre“, a što bi ih izravno ugrozilo, ali ugrozilo i njihove veze sa organiziranim kriminalnim grupama, s kojima je Karamarko usko povezan, ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko očito je ucijenio Ivu Sanadera i izveo nešto što se može protumačiti baršunastim državnim udarom.

Naime, podsjetimo, jedna od svjedokinja u slučaju ubojstva Ive Pukanića, Ružica Balen Milojević, koja je u svojem iskazu o zadnjem susretu s Ivom Pukanićem jasno ukazala na dvoje stvari koje joj je Pukanić rekao.

Prva je ta da je otkrio da su isti koji su organizirali ubojstvo kćeri Zvonimira Hodaka, prijetili i ubojstvom kćeri Ive Sanadera, i drugo da se u istrazi o ubojstvu Ivane Hodak ne smije vjerovati Tomislavu Karamarku.

Prilikom podnošenja ostavke, Sanader je sam rekao kako se radi o „osobnim razlozima“, ne navodeći o kojim se točno „osobnim razlozima“ radi.

Međutim, uzmemo li u obzir iskaz kojeg je policiji u slučaju Pukanićevog ubojstva dala Ružica Balen Milojević, a koji povezuje Tomislava Karamarka s ubojstvom Ivane Hodak i prijetnjama ubojstvom Sanaderove kćeri, te uzmemo li u obzir da je policija taj iskaz proslijedila Karamarku, koji više od pola godine iskaz Balen Milojević nije proslijedio premijeru Ivi Sanaderu, niti ga je upozorio na to da postoje indikatori o ugroženoj sigurnosti premijerove obitelji, slika okolnosti pod kojima je Sanader dao ostavku puno je jasnija.

Osim navedenog, postoji i informacija visokopozicioniranog djelatnika Sigurnosno obavještajne agencije, s kojim sam razgovarao prije nekoliko dana i koji mi je tada dao informaciju, koja mi se, priznajem učinila nevjerojatnom, zbog čega je nisam niti detaljnije istražio niti objavio.

Naime, taj djelatnik SOA-e s kojim redovito komuniciram i koji mi do sada niti jednom nije dao nevjerodostojnu ili neistinitu informaciju, međutim informacija koju mi je dao prilikom našeg zadnjeg susreta, prije pet dana, bila mi je jednostavno nevjerojatna i to je razlog zbog kojeg je nisam objavio.

Sada, nakon Sanaderove ostavke, ta informacija baca potpuno drugačije svjetlo na okolnosti pod kojima je Sanader podnio ostavku na sve političke dužnosti i povukao se, gotovo preko noći, iz političkog života.

„Uhvatili smo komunikaciju Felixa Osmanija sa Karamarkom i sa pripadnicima kriminalnog podzemlja u Hrvatskoj i operativnim smo nadzorom utvrdili kako Osmani prijeti atentatom ili na premijera Sanadera ili na nekog od članova Sanaderove obitelji, kako bi izazvali krizu vlasti i kako bi Karamarko lakše zadržao kontrolu nad sustavom“, tvrdio mi je u subotu moj sugovornik iz Sigurnosno obavještajne agencije (SOA).

„Oni prijete ubojstvom premijera ili članova njegove obitelji. To im je plan. Tako preuzeti institucije, odnosno zadržati kontrolu nad institucijama i otvoriti put za svoje ljude“, tvrdio mi je prilikom našeg zadnjeg susreta ovaj agent SOA-e.

Moram priznati da mu tada nisam vjerovao. Cijela ta njegova priča o navodnom planu atentata na premijera Sanader činila mi se nevjerojatnom i pretjeranom, nisam bio sklon objaviti takvu informaciju, bojao sam se da naš redoviti izvor iz SOA-e jednostavno pretjeruje ili ima neke krive informacije ili procjene.

Međutim, nakon što je Sanader neočekivano podnio ostavku očito je kako je informacija koju mi je otkrio ovaj djelatnik SOA-e bila provjerena i vjerodostojna.

Naime, SOA je, a kako je to meni prije pet dana tvrdio i ovaj izvor, očito cijelo vrijeme imala vrlo detaljna operativna saznanja o prijetnjama upućenim Ivi Sanaderu i njegovoj obitelji, i to prijetnjama koje dolaze od osoba iz kriminalnog miljea usko povezanima sa dvojicom ključnih ljudi u hrvatskom sustavu sigurnosti: ministrom unutarnjih poslova Tomislavom Karamarkom i šefom Ureda Predsjednika Republike Amirom Muharemijem.

Sanader je očito ucijenjen na ovakvo odstupanje s vlasti, koje najviše koristi upravo koncepciji preuzimanja izvršne vlasti koju je najavio Stjepan Mesić.

Naime, upravo mi je taj scenarij opisao i moj sugovornik iz SOA-e.

„Plan je takav da HDZ preuzmu oni ljudi koji će izazvati ozbiljne podjele i na kraju raskol u HDZ-u.

Kada se to dogodi, biti će moguća jedna šira koalicija „nacionalnog jedinstva“, koju bi činili i HDZ i SDP, a koju bi predvodio kao mogući premijerski kandidat Stjepan Mesić, i sve pod krinkom izlaska iz krize, kriznog upravljanja zemljom, ali i čvrstog oslanjanja na gospodarska partnerstva sa zemljama poput Irana, Sirije, Katara, Saudijske Arabije.

O takvom je planu Karamarko nedavno razgovarao sa Osmanijem i Muharemijem, a prateći zapravo Felixa uhvatili smo i ovaj kontakt“, tvrdio mi je moj sugovornik iz SOA-e prije nekoliko dana.

Sanader je čini se otišao uslijed ozbiljnih pritisaka Bruxellesa, koje je istovremeno iskoristio Tomislav Karamarko kako bi spriječio takve promjene uslijed kojih bi on i njegovi ljudi zgubili kontrolu nad sigurnosnim aparatom.

Odnosno Bruxelles je vršio pritisak na Sanadera, a Karamarko ga je očito ucijenio i time proizveo stanje institucionalne krize koja njemu jamči opstanak na čelu sigurnosnog aparata, ili barem kontrolu nad sigurnosnim aparatom, dok istovremeno jamči opstanak krimogenog sustava povezanosti vlasti i kriminalnog podzemlja

Bivši Karamarkov bliski suradnik u Sigurnosno obavještajnoj agenciji tvrdi kako upravo aktualni ministar unutarnjih poslova stoji iza ovog baršunastog državnog udara.

„Sve je počelo ubojstvom Ivane Hodak.

Sanaderova smjena, odnosno ostavka, samo je nastavak restrukturiranja netransparentnih centara moći u Hrvatskoj i njihovih međusobnih odnosa i odnosa sa međunarodnim kriminalnim skupinama, drugim riječima Sanaderov odlazak nastavak je procesa stvaranja jedne nove krimogene arhitekture na Balkanu, proces koji je agresivno započeo ubojstvom kćeri Zvonimira Hodaka, a nastavio se ubojstvom Ive Pukanića“, zaključuje moj sugovornik iz SOA-e.

Domagoj Margetić/Necenzurirano.com