JNA PROTIV NLO-a Hrvatski piloti proganjali "marsovce"

Prvi službeno opisan slučaj susreta jugoslavenskih borbenih lovaca s fenomenom neidentificiranih letećih objekata (NLO) predstavljen je u monografiji posvećenoj najvećoj zrakoplovnoj jedinici u bivšoj Jugoslaviji.

U monografiji je tako opisan fascinantan slučaj pojave NLO-a nad južnim dijelom Hrvatske i Crne Gore iz 1975. kada je 172. puk RV JNA bio smješten na aerodromu „Titograd“.

Tijekom noćnih letova, svjedoče šokirani piloti, “iz vedra neba” pojavljivale su se svjetleće letjelice, manevarskih sposobnosti nespojivih s tehničkim performansama i ne sasmo ondašnjih nego i današnjih najjsofisticiranijih borbenih lovaca.

Te davne 1975., tri pilota u jurišno-školskim avionima N-60 galeb i J-21 jastreb gonila su neuhvatljive letjelice po nebu. S nebeskim uljezima susrela su se dva Hrvata: umirovljeni brigadir HV-a Milan Maček i general JRV-a Zvonko Jurjević, koji će početkom 90-ih postati i zapovjednik Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva, te jedan Crnogorac, također danas umirovljeni general, nekad pomoćnik načelnika Generalštaba Jugoslavije za avijaciju Blagoje Grahovac.

Spektar boja

- Uzletjeli smo po dojavi pilota JAT-ova putničkog boeinga koji je uočio čudne indikacije na horizontu - prisjetio se Maček, koji je na titogradskom aerodromu služio od 1970. do 1974. godine.

- Odletio sam u zonu Durmitor-Danilovgrad-Nikšić i ubrzo uočio svjetlosni objekt. Prije mene, u zoni letenja Petrovac na Moru, letio je tadašnji zapovjednik 172. puka Jurjević, no potrošio je gorivo, pa se morao vratiti.

Na visini od 4 tisuće metara, dakle, uočio sam svjetleći okrugli objekt koji je mijenjao spektar boja. Od žarkocrvene do žute, pa do bijele. Poigravao se sa mnom. Letio oko mene, vertikalno, horizontalno, uz nevjerojatna ubrzanja pod vrlo oštrim kutovima.

Premda je bio vizualno uočljiv, radarska postaja na Prevlaci taj objekt na zaslonu radara nije vidjela. Teško je bilo procijeniti koliko je uopće udaljen od mene i kojim brzinama leti, ali bile su to goleme brzine.

NLO sam pratio sve do Dubrovnika, preko mora. Njegove brzine i manevri bili su za mene konsternirajući. Gonio sam svoj avion do maksimalne brzine od 1700 km na sat. Kad mi se avion počeo tresti i podrhtavati od ubrzanja, morao sam odustati - opisuje svoj „bliski susret“ Maček.

Po pisanom izvještaju komandi avijacije o događaju, iz Beograda na titogradski aerodrom stiglo je šest naoružanih MIG-ova 21.

- Jedan od MIG-ova za vrijeme leta dobio je naredbu otvaranja vatre na NLO, ali trenutak prije nego što će pokušati zapucati, svjetleći objekt jednostavno se ugasio i nestao. Imam 26 godina iskustva letenja na borbenim zrakoplovima. Kasnije sam bio pilot na putničkim zrakoplovima „Croatia Airlinesa“, ali ni danas ne mogu objasniti kakva je to letjelica bila - kaže Maček.

Kako otkriva general Grahovac, naganjanje jugoslavenskih lovaca i NLO-a iznad južnog Jadrana trajao je punih mjesec dana.

- Događalo se to tijekom siječnja 1975.. Pojavljivali su se samo noću. Redovito točno 50 minuta nakon uzlijetanja prvog našeg aviona. MIG-ovi su imali naredbu da obore nepoznatu letjelicu. Međutim, NLO je uvijek letio na rubu nišanskog radara MIG-a. Jurili su ih preko mora, u smjeru Italije.

MIG-ovi su u forsažu letjeli maksimalnom brzinom od 1700 km na sat, dakle nadzvučno, ali nije bilo šanse niti da NLO dođe u domet raketa, a kamoli da mu se MIG približi. Zanimljivo da su se NLO-i uvijek pojavljivali i nestajali u smjeru mora - iznio je general Grahovac.

Rušenje uljeza

Jugoslavenski lovci, pojašnjava Grahovac, pokušavali su oboriti uljeza. Zapucao je jedan pilot iz Grahovčeve eskadrile.

- Kolega koji je letio na jastrebu otvorio je vatru iz strojnice, ali NLO je trenutačno postigao brzinu veću od brzine ispaljenog metka. Teško je procijeniti kojom brzinom je letio NLO, ali svakako se radilo o fantastičnim brzinama od nekoliko tisuća kilometara na sat.

Sjećam se situacije kada su se jedne noći pojavili iznad aerodroma u Titogradu. Na visini od 600 do 700 metara, svjetleća letjelica samo bi se zaustavila, brzina nula, i snopom svjetlosti obasjavala naše avione na pisti.

Trideset pet godina je prošlo, ali ni stručno ni profesionalno ne mogu objasniti porijeklo letjelica. Ne postoji ovozemaljska letjelica sa sličnim manevarskim performansama - zaključio je Grahovac.


Dvadeset godina u Zemuniku

„172. avijacijski puk“ gotovo 20 godina, od 1950. do kraja 60-ih, bio je baziran na Zemuniku kod Zadra.

Hrvatski su piloti dali znatan obol u stvaranju prestiža ove lovačko-školske jedinice čiji su piloti po pitanju obučenosti i satovima naleta bili u razini kolega iz NATO saveza.

Tijekom 70-ih i 80-ih godina piloti 172. puka imali su godišnje ravno 300 sati naleta.

Usporedbe radi, današnji piloti MIG-ova HRZ-a lete manje od 30 sati godišnje, ali to je već neka druga priča...


Ispod deset kilometara

Svoj susret s NLO-om za vrijeme leta u zoni Čeva (selo kod Cetinja) u monografiji opisuje i general Zvonko Jurjević, nekadašnji zapovjednik jugoavijacije i protuzračne obrane, koji je NLO odlučio - ignorirati.

- Dok nam god ne prijeti opasnost, mi ćemo ga ignorirati, jer smo zaključili da se nitko nije uspio približiti NLO-u ispod 10 km udaljenosti, a niti NLO našem avionu...

Vjerovali da je to špijunska letjelica

- Kako smo imali nekoliko inozemnih pilota na obuci, i služba sigurnosti bavila se tim slučajem.

Naime, ‘sigurnjaci’ su bili toliko opsjednuti SSSR-om i NATO-om da su bili uvjereni da se radi o nekakvoj špijunskoj letjelici - kaže umirovljeni general avijacije Grahovac, donedavno i savjetnik za obranu predsjednika parlamenta Crne Gore.


Izvor: slobodna dalmacija