Hrvatska Agencija za Paranormalne Pojave
 
HomeHome  PortalPortal  CalendarCalendar  GalleryGallery  FAQFAQ  SearchSearch  RegisterRegister  Log inLog in  
Forum Worth
happ.forumotion.com-Google pagerank and Worth
Similar topics

Share | 
 

 Travis Walton

Go down 
AuthorMessage
Espiga 4



Number of posts : 1277
Registration date : 2010-09-05

PostSubject: Travis Walton    Thu Sep 09, 2010 11:31 pm

Travis Walton



Slučaj Travis Walton ( POTRAGA )

Ponekad nismo ni svijesni koliko se nasumičnih događanja događa - baš nama. Ponekad nam jedan od takvih događaja promijeni cijeli život. Budeći se ujutro, započinje novo kolo nasumičnosti koje nas vodi kroz dan. Ponekad se nađemo u toliko nevjerovatnoj situaciji da ne znamo dal smo sretni što se to nama događa, ili nas je snašla kakva nesreća. Petog dana u studenome 1975. godine nekolicini ljudi se dogodilo nešto što im je obilježilo život. Ovo je istiniti događaj.

Sve je započelo jedne obične srijede, 5. studenog 1975. godine. Walton je radio za Mikea Rogersa koji je unatrag 9 godina radio za šumarstvo SAD-a. Bili su bliski prijatelji. Walton je izlazio sa Mikeovom sestrom te su se naknadno vjenčali. Ostali zaposlenici bili su Ken Peterson, John Goulette, Steve Pierce, Allen Dallis and Dwayne Smith; svi su živjeli u malome gradiću u Arizoni imenom Snowflake. Toga dana posao im je bio rušenje manjih stabala te čišćenje šikara pored Turkey Springsa u Arizoni. Posao je obuhvaćao dosta veliko područje te je bio najveći posao koji su dobili od šumarstva sjedinjenih država, ali je posao išao sporo pa su radili sa zakašnjenjem. Kako taj posao donosi veliki prihod, radnici su se žrtvovali da stignu završit posao do roka, pa su radili od 6 ujutro do zalaska sunca.

Nešto poslije 18h petog studenog, radnici su završili posao namjenjen za taj dan, te su spremili sve alate u Rogersov kamionet te započeli put prema Snowflakeu. Nedugo nakon što su krenuli, iza obližnjeg se brda počelo pojavljivati jako svijetlo. Misleći kako se možda radi o nekakvome požaru, radnici su se odvezli prema svijetlu te vidjeli veliki srebrnkasti disk kako lebdi iznad livade te odašilje žarku svijetlost. Rogers je zaustavio kamionet te je Walton iskočio i zaletio se prema disku ignorirajući povike kolega koji su ga molili da se vrati. Kada je napokon došao ispod diska, disk je počeo stvarati veliku buku te se njihati lijevo-desno. Walton je počeo odstupati od diska ali ga je tada pogodilo nekakvo plavo-zeleno svijetlo od čega je Waltonovo tijelo odletjelo par metara te palo na zemlju. Rogers je, misleći kako je Walton mrtav, odjurio prema cesti od straha da će ih disk početi slijediti. Nakon par kilometara i prvobitnog šoka, zaustavili su auto, i odlučili skupiti hrabrosti te vratiti se po kolegu. Vrativši se, diska više nije bilo. Kolege su ga tražile nekih pola sata nakon čega su odlučili otići po pomoć.

Negdje oko 19.30 toga dana Peterson poziva policiju iz grada Hebera. Poziv zaprima zamjenik šerifa Chuck Ellison kojemu Peterson kaže samo kako im je kolega nestao. Zamjenik šerifa i radnici su se odlučili sastati u centru grada. U suzama i šoku, prepričali su mu događaj te ga je zamjenik šerifa primio vrlo skeptično. Zamjenik šerifa Ellison poziva šerifa Marlina Gillespiea koji mu govori da zadrži radnike do njegovog dolaska. Nakon nekih sat vremena stigli su šerif te policajac Ken Coplan te poslušali priču radnika. Rogers je inzistirao da se vrate na mjesto događaja sa psima tragačima te počnu potragu za Waltonom. Iako nisu bili opremljeni psima, dio radnika se vratio sa policijom da mjesto događaja, dok je ostali dio radnika bio previše potresen te se vratio prenjeti lošu vijest obitelji Travisa Waltona. Stigavši na mjesto događaja, šerif je postao sumnjičav prema pričama radnika zbog manjka fizičkih dokaza. Iako su i dobrovoljci stigli u potragu za Waltonom, nisu ga našli. Duge zimske noći su govorile šerifu kako se je Walton vjerovatno izgubio te umro od pothlađenosti jer je radio u trapericama te traper jakni.

Do slijedećeg jutra ispred šume se našla poveća masa ljudi koja je odlučila pomoći u potrazi za Waltonom. Nisu našli ikakve tragove koje bi objasnile gdje se nalazi. Šerif je počeo vjerovati kako je sve to samo varka kako bi se prikrilo ubojstvo. U subotu ujutro, Waltonova obitelj ljutito ulazi u šerifov ured. Oni su se ponovno okupili pored šume ali nitko od policije nije došao u potragu za Waltonom. Još tog popodneva, policija je izvršila još jednu potragu, ovaj puta helikopterima, terenskim vozilima te policajcima na konjima.

Te iste subote, vijest o njegovu nestanku se proširila na cijelu zemlju. Masa ljudi, novinari, ufolozi, te znatiželjnici, zaposjeli su obližnje gradiće. Slijedećeg ponedjeljka, svi radnici koji su bili prisutni bili su poslani na detektor laži kojega su prošli. Nakon izvješća o detektoru laži, šerif izjavljuje kako počinje vjerovati u njihovu priču o NLO-u.

Nešto prije ponoći tog ponedjeljka, Grant Neff, muž Waltonove sestre Alison se javlja na telefon. Osoba koja se predstavlja kao Travis Walton mu kaže kako se nalazi na telefonskoj govornici u benzinskoj postaji te da treba pomoć, da je ozlijeđen i da dođu po njega. Odvezli su se do benzinske postaje te našli Travisa Waltona u nesvijesti u jednoj od telefonskih govornica. Bio je obučen kao i kada je nestao, nije bio obrijan i bio je mršaviji nego kada je nestao. Na putu prema kući, Walton je pričao o bićima sa velikim strašnim oćima, mislio je kako ga nije bilo tek nekoliko sati, ali kada je saznao istinu, bio je iznenađen i prestao je pričati. Napokon kod kuće, Walton nije mogao ni jesti te je stalno povračao. Preporučali su mu da sačuva uzorak prvog urina nakon povratka, te je obitelj zbog njegovog krhkog stanja odlučila ne prijaviti odmah njegov povratak.

Do utorka popodne, vijest o njegovom povratku su izašle u svijet.
Back to top Go down
Espiga 4



Number of posts : 1277
Registration date : 2010-09-05

PostSubject: Re: Travis Walton    Thu Sep 09, 2010 11:32 pm

Trawis Walton (verzija događaja iz njegovih očiju)

Trawis Walton i njegovi kolege zaustavili su svoja kola ispred diska koji je lebdio. Uzbuđen je izletio iz kamioneta i uputio se prema disku.

Trawis je izjavio da je posljednje čega se sjeća prije otmice to da ga je pogodila snažna zraka svijetlosti. Kada se probudio, bio je na nekoj vrsti naslonjača iznad kojeg je bio izvor velike svijetlosti. Zrak je bio težak i vlažan. Boljelo ga je i imao je problema sa disanjem. Smatrao je da se nalazi u nekoj od obližnjih bolnica.

Tek kada su mu se domaćini vratili, shvatio je da je opkoljen od strane bića u naranđastim odijelima. Bića nisu bili ljudi. Opisao ih je kao vrlo niska bića, bez ikakvih dlaka, ogromnih očiju, te malih ustiju, ušiju te nosa. Užasno su ga uznemirile oči, velike, smeđe, sa minimalnom dozom bijele boje. Od straha za svoju sigurnost, brzo je uhvatio nekakav cilindar sa stola i pokušao ga razbiti, kako bi dobio oštar rub, ali mu ne polazi za rukom. Počeo je mahati tim cilindrom i vikati da se drže podalje. Bića su otišla i ostavili ga samog u sobi.

Nakon toga, Travis je izašao iz sobe i nastavio uskim hodnikom. Na kraju hodnika nalazila se prostorija sa sjedalom i visokim naslonjačem u sredini sobe. Iako ga je bilo strah da netko tamo sjedi, prišao je. Dok je prilazio, svijetla u sobi su se počinjala paliti. Primjetio je nešto šta je opisao kao zvijezdanu mapu. Na jednom rubu te sobe, primjetio je još jedna vrata. Počeo im se približavati, ali ga je zaustavio zvuk iza leđa. Pomislio je da će susresti još onakvih bića, ali je odahnuo kada je vidio da pored njega stoji viši čovjek u odijelu i kacigi. Tada još nije primjetio da su oči toga čovjeka malo veća te da su zlatne boje. Pokušao je započeti razgovor sa osobom ali neuspiješno. Osoba mu je pokazivala da ga slijedi, a Walton je pristao misleći kako ga biće ne čuje zbog kacige.

Prateći ga, primjetio je da je izašao iz letjelice iste onakve kakvu su susreli samo puno veću. Bili su u nekakvome hangaru. Uskoro su ušli u još jednu sobu u kojoj su bile još tri osobe, dva muškarca te žena. Nisu imali kacige pa im je počeo zadavat pitanja na koja mu nisu odgovarala, ali zato su ga uzeli za ruku, odveli do neke vrste stola i stavili mu neku vrstu plinske maske na lice. Prije nego šta se mogao oduprijeti, onesvijestio se.

Kada se ponovno probudio, bio je u blizini benzinske postaje u Heberu, Arizoni. Disk je lebdio iznad njega a nakon nekog vremena samo u trenutku odletio u nebo. Walton se nekako dovukao do telefonske govornice i pozvao pomoć, gdje su ga nedugo nakon toga našli u polusvijesnom stanju. Mislio je da je samo par sati prošlo.

http://paranormal.bloger.hr/
Back to top Go down
Espiga 4



Number of posts : 1277
Registration date : 2010-09-05

PostSubject: Re: Travis Walton    Thu Sep 09, 2010 11:33 pm

Ovdje je Travis Walton opisao svoja iskustva. Na ovoj stranici je opis te prve rase a na drugoj iza nje opis te šta više liči na ljude.

http://www.travis-walton.com/aliens.html


Then I felt something pressing down lightly on my chest. It felt cool and smooth. I looked down and managed to hold my eyes open long enough to see that my shirt and jacket were pushed up around my shoulders, exposing my chest and abdomen. A strange device curved across my body. It was about four or five inches thick and I could feel that it extended from my armpits to a few inches above my belt. It curved down to the middle of each side of my rib cage. It appeared to be made of shiny, dark gray metal or plastic.

I looked past the upper edge of the device. I could see the blurry figures of the doctors, leaning over me with their white masks and caps. They were wearing unusual, orange-colored surgical gowns. I could not make out their faces clearly.

Abruptly my vision cleared. The sudden horror of what I saw rocked me as I realized that I was definitely not in a hospital.

I was looking squarely into the face of a horrible creature! It looked steadily back at me with huge, luminous brown eyes the size of quarters.

I looked frantically around me. There were three of them! I struck out at the two on my right, hitting one with the back of my arm, knocking it into the other one. My swing was more of a push than a blow, I was so weakened. The one I touched felt soft through the cloth of its garment. The muscles of its puny physique yielded with a sponginess that was more like fat than sinew. The creature was light and had fallen back easily.

I lunged unsteadily to my feet and staggered back against a utensil-arrayed bench that followed the curve of one wall. I leaned there heavily, keeping my eyes riveted on those horrid entities.

My action had caused the device across my chest to crash to the floor. No wires or tubes connected it to me, or to anything else. It rocked back and forth on its upper side. The rocking sent shifting beams of greenish light out onto the floor, from the underside of the machine.

My aching body would not do what I told it to. My legs felt too weak to hold me up. I leaned heavily on the counter. The monstrous trio of humanoids started toward me. Their hands reached out at me.

With the superhuman effort of a cornered animal, I ground out the strength to defend myself. Fighting the splitting pain in my skull, I grabbed for something from the bench with which to fend them off. My hand seized on a thin transparent cylinder about eighteen inches long. It was too light to be an effective club. I needed something sharp. I tried to break the tip off the tube. I smashed the end of the glasslike wand down on the waist-high metal slab I had been lying on. It would not break.

I sprang into a fighting stance with my legs spread wide to brace for the attack. I lashed out with the weapon at the advancing creatures, screaming desperate, hysterical threats. The creatures slowed but continued toward me, their hands outstretched.

"Keep back, damn you!" I shrieked menacingly.

They halted. In a snarling crouch I held the tube threateningly back behind my head. I felt hopelessly trapped. I was surrounded, with my back to the wall.

They stood still, mutely. They were a little under five feet in height. They had a basic humanoid form: two legs, two arms, hands with five digits each, and a head with the normal human arrangement of features. But beyond the outline, any similarity to humans was terrifyingly absent.



Their thin bones were covered with white, marshmallowy-looking flesh. They had on single-piece coverall-type suits made of soft, swedelike material, orangish brown in color. I could not see any grain in the material, such as cloth has. In fact, their clothes did not appear even to have any seams. I saw no buttons, zippers, or snaps. They wore no belts. The loose billowy garments were gathered at the wrists and perhaps the ankles. They didn't have any kind of raised collar at the neck. They wore simple pinkish tan footwear. I could not make out the details of their shoes, but they had very small feet, about a size four by our measure.

When they extended their hands toward me, I noticed they had no fingernails. Their hands were small, delicate, without hair. Their thin round fingers looked soft and unwrinkled. Their smooth skin was so pale that it looked chalky, like ivory.

Their bald heads were disproportionately large for their puny bodies. They had bulging, oversized craniums, a small jaw structure, and an underdeveloped appearance to their features that was almost infantile. Their thin-lipped mouths were narrow; I never saw them open. Lying close to their heads on either side were tiny crinkled lobes of ears. Their mini